Heroji Domovinskog rata – četiri hrabra brata Glavota u bitkama za Maslenicu i hrvatsku slobodu

Ovo je istinita životna priča o braći Glavota , junacima Domovinskog rata koji nikada neće biti zaboravljeni od hrvatskog naroda.

Posebno se prisjećajući ratnih dana, Ivica Glavota navodi da je najveće stradanje iz njegove obitelji bilo u vojno-redarstvenoj operaciji »Gusar«, poznatijoj kao »Maslenica«. Tu su sudjelovala sva četiri brata Glavota, Ivica kao pripadnik BATT-a, a ostala trojica braće kao pripadnici Imotske bojne 4. brigade.

Svi su bili sudionici bitke za Maslenicu, jedne od najvažnijih bitaka Domovinskog rata. Najmlađi Mario je poginuo u vrijeme akcije u borbi za strateško mjesto Paljuv, pokošen sa 27 metaka iz automatske puške, a Zdravko i Ivica su ranjeni.

Ovo je istinita priča o Imotskoj bojni i četiri braće Glavota – četiri junaka Imotske krajine i domovine Hrvatske. Dok je Ivica bio pripadnik specijalne policije, ostala trojica braće Mario, Petar i Zdravko bili su pripadnici slavne Imotske bojne, 3. bojne 4. brigade ZNG-a.

Hrvatski dragovoljac, specijalac i beskompromisni borac za pravdu i nacionalne interese, Ivica Glavota kaže: »Pristupio sam 5. kolovoza 1990. u Zagrebu MUP-u kao prvi redarstvenik, raspoređen u specijalnu jedinicu policije Rakitje. Tu sam ostao do ‘krvavoga Uskrsa 1991.’ a potom 15. ožujka u Jedinicu za posebne namjene Split, koja je kasnije preimenovana u Specijalnu jedinicu policije Split. U jedinici sam ostao do kraja rata.«, piše glas-koncila.hr

Posebno se prisjećajući ratnih dana, Glavota navodi da je najveće stradanje iz njegove obitelji bilo u vojno-redarstvenoj operaciji »Gusar«, poznatijoj kao »Maslenica«. Tu su sudjelovala sva četiri brata Glavota, Ivica kao pripadnika BATT-a, a ostala trojica braće kao pripadnici Imotske bojne 4. brigade.

»Na Velebitu sam bio raspoređen s jedinicom u skupnim snagama specijalne policije MUP-a, gdje je pravac djelovanja bio osvajanje Tulovih greda, Male i Velike Bobije, odnosno oslobađanje južnoga dijela Velebita i osiguranje boka akciji u Ravnim kotarima. Dolje su nastupale snage HV-a, među kojima i 4. gardijska brigada. U njoj su bila trojica moje braće, Perica, Zdravko i Mario. Žestok otpor četnika na poziciji Tulove grede onemogućavao nas je u daljnjem napredovanju prema Bobijama, gdje su imali artiljerijsku jedinicu kojom su djelovali po našim snagama u zaleđu Zadra. Kako bismo ih neutralizirali, u rano jutro naša jedinica krenula je prema Tulovim gredama. Uz Božju pomoć i gustu maglu, pred zoru probili smo četničko uporište Tulove grede. Sljedeće jutro krenuli smo i osvojili položaje na Velikoj i Maloj Bobiji. Toga sam jutra, 27. siječnja, dobio i vijest da su mi poginula sva trojica braće. Takvu su vijest primili i roditelji na selu. Međutim, sva sreća, ta vijest nije bila istinita. Istina je da je Mario poginuo, a Zdravko teže ranjen. Ni ja nisam prošao bez ozljede, međutim nije bilo ništa strašno.«

Ostala trojica braće Mario, Zdravko i Petar bili sudionici bitke za Maslenicu . Mario je poginuo u vrijeme akcije u borbi za strateško mjesto Paljuv, a Zdravko i Ivica su ranjeni.

Na području Paljuva 4. gardijska brigada odbijala je snažni napad, s njima i braća Glavota. Najmlađi, tada 24-godišnji Mario, zapovjednik satnije 3. bojne, na ulaznim vratima kuće pretvorene u stožer pao je pokošen sa 27 metaka iz automatske puške.

A evo što je o njegovoj pogibiji rekao zapovjednik 3. bojne 4. gardijske brigade HV, Jozo Šerić, u knjizi ”Operacija Maslenica – sjećanja sudionika”:

”Jednostavno, treba reći da ta vojska paravojna njihova koja je došla, oni su stvarno bili ‘al pari’ nama. Znam u Paljuvu su nam uletili u selo, njihova jedna veća skupina. Tada nam je poginuo zapovjednik Satnije, Mario Glavota. Tada smo se s njima ganjali tri dana po šikari. Temperatura je bila i minus 10 ujutro, grozno. Jednostavno, naoružanje kad si uzeo u ruku lijepilo se od leda. I tu smo uspjeli odraditi dobru stvar. Nakon smrti zapovjednika Satnije, mi smo ih opkolili tako da su uvečer vezom tražili svoje da im oni sa svjetlećim mecima pucaju gdje će se izvući, na koju stranu.Naši prisluškivači su to čuli i javili su meni tako da smo mi svim našim položajima javili kad počnu svjetleći meci s njihove strane, da svi pucaju. Tako da je cijelo bojište odjednom, cijeli krug se zatvorio svjetlećim mecima. Nije im bilo jasno na koju stranu će se izvući. Onda su tražili od svojih, putem veze da im ponovo nekim signalom daju kud će se izvuć. Međutim, nisu se izvukli, ujutro smo ih mi dočekali u zasjedi dole kod Cvitića i obavili smo ono što smo trebali.”

Nepunih 500 metara dalje drugi brat Zdravko, satnik iz Oklopne bojne, u borbi je pogođen gelerima u pluća pa prebačen u zadarsku bolnicu gdje se nekoliko dana borio za život. Treći brat, naš sugovornik Ivica Glavota, i sam je ranjen u glavu krhotinom granate ili pak stijene, ne zna ni sam, pa je tek po dolasku u bolnicu doznao da vijest o pogibiji trojice braće ipak nije bila posve točna. Na žalost, ona o Marijevoj smrti nije bila samo glasina. Četvrti, jedini neozlijeđeni brat Petar njegovo je beživotno tijelo istog dana odvezao roditeljima u Imotski.

Najstariji je kući vratio onog najmlađeg.

Otac i majka bili su shrvani bolom, ali sretni što ta vijest o pogibiji trojice sinova, koja je stigla i do njih kao i do mene, nije bila istinita. Tjedan dana kasnije ranjeni brat Zdravko doslovce je pobjegao iz bolnice, još sav u ranama, i otišao našem bratu na grob, kada mu već nije mogao biti na pogrebu, kaže Ivica. Cijela tragedija njegove obitelji dogodila u jedan jedini dan. Četvorica braće u obranu su krenula među prvima, oni koji su se uspjeli izvući kažu da bi opet učinili isto. Bratova pogibija dala im je snage izdržati u odori do posljednjeg dana rata.