Hoće li se i ove godine u Srbu slaviti četnički zločin nad Hrvatim u antifašističkom ruhu?

Kao kontroverzni praznik iz nasljeđa komunističke Jugoslavije, dan ustanka u Srbu u demokratskoj  Republici Hrvatskoj više se službeno i institucionalno ne obilježava. Različite antifašističke političke grupacije, udruge i političari poput Milorada Pupovca, Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Franje Habulina i drugih antifašista u Srb hodočaste svake godine uz punu svijest da svojom nazočnošću na ovom i sličnim okupljanjima daju legitimitet etničkim zločinima protiv Hrvata koji su se dogodili pod krinkom partizanskog ustanka.

Iako je u Hrvatskoj još uvijek prema službenoj jugoslavenskoj historiografiji ustanak koji je buknuo 27. srpnja 1941. godine bio vojno i strateški opravdan partizansko-komunistički čin otpora, demistifikacija onoga što se dogodilo na taj bivši praznik baca sasvim drukčije svjetlo, pa se taj povijesni događaj s pravom može nazvati  „Srpski ustanak“ protiv Hrvata u tek proglašenoj NDH.

Učestali pokušaj manipulacija vezanih uz ustanak u Srbu da je riječ o akciji pokreta otpora tek uspostavljenom režimu NDH u organizaciji Komunističke partije, zapravo je jedna velika povijesna laž! Iako je među ustanicima bilo i komunističkih elemenata te vjerojatno i budućih partizana, ustanak se s ove vremenske distance uz brojne dokaze, bez ikakve sumnje  može označiti i četničkim ustankom, jer je manje imao ideološku, a više velikosrpsku nacionalnu pozadinu. Budući da su svi ustanici bili etnički Srbi, dok su dokazano sve žrtve brutalnog etničkog pokolja u Srbu i okolici  bili Hrvati i Muslimani, ustanak u Srbu se kristalno jasno može tumačiti kao velikosrpski ustanak protiv Hrvata u tek proglašenoj Hrvatskoj državi.

„Ustanak u Srbu“ za posljedicu je imao niz masovnih ubojstava i zločina na području od Drvara, preko Bosanskog Grahova, do Brotnja u danima ustanka, te Boričevca, Krnjeuše i Kulen Vakufa u tjednima koji su uslijedili početkom kolovoza 1941.

I dok su u Drvaru i Bosanskom Grahovu u samo nekoliko dana pobijeni gotovo svi Hrvati, bilo da su katoličke ili muslimanske vjeroispovijesti , o okrutnosti četničkih zločina posebno svjedoči činjenica da su župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića ustanici masakrirali, ubili te ispekli kao vola na ražnju.

U napadima na Brotnju, Boričevac, Krnjeušu i Kulen Vakuf navedena su mjesta posve etnički očišćena od Hrvata, neki su pobjegli, a mnoštvo nedužnog stanovništva, neovisno o godinama starosti i  bez obzira što nisu pripadali nikakvim vojnim formacijama, pobijeno je te bačeno u jame poput one u Dabinu vrhu. Isti velikosrpski smrtopis u zajedništvu komunističkih i četničkih snaga, sa sintagmom „povijest se ponavlja“,  dogodit  će se tijekom rata za neovisnost Hrvatske te Bosne i Hercegovine 1990-91.

Prije samog proglašenja NDH, što je bio legitiman politički čin u datim međunarodnim okolnostima, u vrijeme dok sa strane NDH nije počinjen niti jedan zločin protiv Srba, Roma ili Židova, u vrijeme dok nisu doneseni sramotni rasni zakoni, u vrijeme dok Ante Pavelić sa snagama Ustaškog pokreta još nije ni došao u Hrvatsku, počinjeni su brojni srpski zločini protiv Hrvata. Organizirani zločini protiv Hrvata u Donjim Mostima i Bjelovarskom kraju 08. i 09. travnja 1941. godine u izvedbi srpske divizije „Car Dušan silni“ notorna su povijesna istina i ti zločini se mogu opravdano kolokvijalno opisati kao rat velike Srbije protiv Hrvatske s ciljem da se spriječi  proglašenje NDH ili nastanak bilo kakve samostojne države Hrvatske. Treba li uopće spominjati sve zločine Aleksandrove diktature nad Hrvatima od kojih je svakako povijesno najznačajnije ubojstvo Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini? To ubojstvo bilo je bez ikakve sumnje okidač za nastanak Ustaškog pokreta pod vodstvom dr. Ante Pavelića. Srpski ustanak u Srbu samo je nastavak jedne te iste velikosrpske politike protiv svake hrvatske državotvorne misli i ideje.

Iako se stjecanjem neovisnosti Republike Hrvatske „Dan ustanka“ u Srbu  prestao obilježavati kao državni praznik, mnogi istaknuti hrvatski političari, među ostalima, Stjepan Mesić i Ivo Josipović sa svojim antifašističkim sljedbenicima, nastavili su 27. srpnja hodočastiti Srb podgrijavajući taj povijesni partizanski mit s pozicija visoke institucionalne razine, što je svakako imalo odjeka i na međunarodnoj razini, poglavito u onim krugovima koji nisu nikada bili skloni Hrvatskoj kao neovisnoj državi.

Josipović je tako u svojstvu predsjednika države 2010. godine nazočio obljetnici „ustanka“ u Srbu održanoj pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Luke Bebića, na kojoj je predstavljen obnovljeni spomenik Vanje Radauša. Obnavljanje tog mitskog spomenika lažnim ustanicima, izdašnim je sredstvima financirala tadašnja Vlada Republike Hrvatske na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor, pod egidom nekog novog „bratstva i jedinstva“ ili „srpsko-hrvatskog“ pomirenja! Tadašnje Josipovićevo spominjanje “lijepih kapa partizanki”, ušlo je u anale svojevrsnog povijesnog revizionizma što se Josipoviću kasnije često opravdano spočitavalo! Njegov repertoar anacionalnih gafova o umorenim Široko Briješkim franjevcima kao „legitimnom vojnom cilju“ ili o „ustaškim gujama u njedrima“ u Knessetu, spremno su preuzeli njegovi istomišljenici Krešo Beljak i Nenad Stazić usred Hrvatskog sabora, kao i mnogi drugi dionici u javnom prostoru.

Ako bi hladne glave željeli polemizirati o zločinačkim idejama kao temeljima različitih diktatorskih režima „na ovim prostorima“, onda bez ikakve sumnje zločinačku ideju stvaranja „Velike Srbije“, sa znanstvenog stajališta treba promatrati kao ishodišnu točku i okidač za sve zločine koji su nastali kao posljedica te genocidne zločinačke ideje, uz napomenu, da ni jedan zločin bilo kojega totalitarizma ne smije ostati neosuđen i svaki zločin mora biti podjednako pravno-povijesno osvijetljen . Jedan od povijesnih dokaza da se glede „ustanka“ u Srbu radi o izvornoj velikosrpskoj zločinačkoj ideji nalazimo u sljedećem povijesnom citatu:

Vodeći ideolog srpskog nacionalizma Vasa Čubrilović izjavio je u svom govoru 1939. godine u Banja Luci: “Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprječavanju nastanka bilo kakve hrvatske države, a ako se to uslijed povijesnih okolnost i dogodi, pa Hrvatska dobije državu, dužnost joj je aktivno raditi na dekonsolidaciji takve države”.

Ta vjekovna strateška velikosrpska ideja utkana je kao crvena nit u sve srpske memorandume, a o modusu operandi pobunjene i izmanipulirane srpske manjine u Hrvatskoj mogli smo svjedočiti slušajući  psihijatra Jovana Raškovića na početku balvan revolucije, usred koje je buknuo krvavi, velikosrpski, imperijalistički  rat protiv Hrvatske, te je jedna trećina naše domovine okupirana i genocidno etnički očišćena od Hrvata. Dakle, od zločinačke ideje do realizacije pred našim vlastitim očima! Govor Miloševića na Gazimestanu klasičan je povijesni obrazac koji dokazuje odakle je prvi vjetar pirnuo i čija je zločinačka ideja bila okidač za rađanje svih drugih zločina. Na istom Čubrilovićevom modusu operandi učinjeni su zločini protiv Hrvata u Srbu, kao i oni 50 godina kasnije tijekom Domovinskog rata u režiji Slobodana Miloševića. Na zločinačkoj ideji velike Srbije, bez ikakve je sumnje sazdana i Titova totalitarna država Jugoslavija, a najnoviji dokaz tome je jezivo otkriće Jazovke u koju su bacani umoreni hrvatski ranjenici iz bolnice Sv. Duh, kao i iz mnogih drugih bolnica na području grada Zagreba. Titova Jugoslavija nije bila ništa drugo nego vjerna inačica „Velike Srbije“ što su javno priznali mnogi akademici kao autori svih srpskih memoranduma.

 Hoćemo li mi danas na temelju svih povijesnih gorkih  iskustava u hrvatsko-srpskim odnosima slijepo vjerovati jednom novom prezimenjaku, novom potpredsjedniku Vlade Republike Hrvatske Borisu Miloševiću kada kaže: „Za društvo je važno da se Srbin brine o ljudskim pravima u Hrvatskoj“, ili su za takvu vrstu nove pomirbe i povjerenja potrebne riječi i djela koja će srpsku manjinu u Hrvatskoj konačno jasno distancirati od bilo kakve pomisli o stvaranju Velike Srbije na ideji njihovih memorandumskih, intelektualnih ili ideoloških  predšasnika? Ukoliko se ta katarza ne dogodi, s pravom ćemo se upitati je li u Hrvatskoj ugrožena manjina od većine ili je ugrožena nacionalna većina od manjine? Jer ako netko otvoreno slavi četničke zločine nad Hrvatima u Srbu, to s pravom može izazvati duboke traumatske posljedice na ogromnu nacionalnu većinu u Hrvatskoj kojoj se na temelju očiglednih laži i mitova sukcesivno nameće genocidna povijesna krivnja. Osnovno ljudsko pravo bi  bez ikakve sumnje trebalo biti i pravo na povijesnu istinu!

Obljetnica „ustanka u Srbu“ prvi je test za novog potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske Borisa Miloševića na kojemu će pasti ili će proći kao vjerodostojan političar na temi istinske brige o ljudskim i drugim pravima u Republici Hrvatskoj s podjednakom brigom o manjinama kao i o nacionalnoj većini. To će ujedno biti i test vjerodostojnosti cijele Vlade Republike Hrvatske u novom sazivu koja bi morala poslati jasnu poruku da se sigurnost i budućnost Hrvatske ne može graditi na temeljima povijesnih mitova i neistina. S mišlju da svaki narod ili nacija osim elementarnih socijalnih i materijalnih potreba ima pravo i na svoju duhovnu dimenziju, potrebno je graditi neku novu budućnost Republike Hrvatske u kojoj će manjine kao istinsko bogatstvo našeg društva, sa dužnom i otvorenom zahvalnošću u demokratskom duhu primati obilne darove hrvatske nacionalne većine, koje neće koristiti za stvaranje novih razdore.

Kazimir Mikašek-Kazo