Imitiranjem albanskog govora provocirao je neprijatelja: Niko Filipović - Šiptar

O braniteljima Vukovara u okruženju, agresivna neprijateljska propaganda govorit će kako ga brane pripadnici legija, povampirene ustaše, strani plaćenici te brojni "Šiptari".

Slušajući izvješća srpskih novinara, malobrojni i slabo naoružani branitelji, domislili su se na različite načine, kako iskoristiti besmislice koje je srpska strana plasirala svojim građanima kako bi opravdavala svoje napade na hrvatski teritorij, te bombardiranje i granatiranje grada pri čemu je ponajviše stradavalo civilno stanovništvo.

U Alatnici tvornice Borovo, izrađivani su nastavci za pušku kojima se izbacivala bomba, pa se moglo pročitati kako "pijane ustaše bacaju bombe i po sto metara". Riječ je o originalnom izumu vukovarskih branitelja, improviziranom oružju "Krešimir", kojem su nadimak "Pijani ustaša" zapravo dali srpski vojnici kojima nije bilo jasno kako ih vukovarski branitelji gađaju ručnim bombama s udaljenosti većim i od dvjesto metara.

Budući da nisu mogli pronaći nikakvo drugačije objašnjenje, zaključili su da vukovarski branitelji nadnaravnu snagu crpe konzumacijom alkohola i opojnih droga. Branitelji će se s poštovanjem prisjetiti i Velimira Đereka, a nakon njegove pogibije Ivana Poljaka, koji su preko motorole najavljivali kako braniteljima na određenome punktu u pomoć dolazi "šest stotina Imoćana", a zapravo bi stajali sami, dok bi se u neprijatelja uvlačila panika. 

Jedan od takvih kojih se vukovarski branitelji i suborci sjećaju s poštovanjem i ljubavlju je i Niko Filipović, poznatiji pod ratnim nadimkom "Šiptar". 

Niko Filipović rodio se 23. srpnja 1965. godine u Boderištu, distrikt Brčko, Bosna i Hercegovina, kao četvrti od petero djece Janje rođ. Brkić i Šime Filipovića. Nakon nekoliko godina, obitelj iz Boderišta seli u selo Petrovci, danas naselje u sastavu općine Bogdanovci u Vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje Niko u područnoj školi pohađa prva četiri razreda osnovne škole, a više razrede pohađa u Vukovaru, u tadašnjoj Osnovnoj školi Drugi kongres KPJ, danas OŠ Nikole Andrića. Nakon završene srednje, građevinske škole, odlazi na odsluženje JNA u Banja Luku, a potom se zapošljava u podružnici slovenske tvrtke namještaja "Marles". Nikina obitelj prisjetit će se kako je bio lovac, volio je motore, ali ga ponajviše pamte po vedrom duhu i ljubavi za djecu, posebno za svoje nećake s kojima se volio igrati, kititi jelku za Božić i kupovati im poklone. "Bio je veseljak, blage naravi" – reći će – "iznimno brižan prema roditeljima o kojima je tako mlad skrbio. Prije početka rata, s ocem i majkom iz Petrovaca odselio je u Tompojevce, gdje im je kupio kuću". 

Već u ožujku 1991. Niko Filipović uključuje se u organizaciju straže u svome selu, a sudjeluje i u postrojavanju nenaoružanih odreda u Bogdanovcima. U lipnju 1991. Niko Filipović dragovoljno se prijavljuje u ZNG-e, te nakon kraće obuke postaje pripadnik 4. vukovarske bojne 3. brigade ZNG-e, poznatije kao "Opatovačka bojna". Sudjeluje već u prvoj akciji u Borovu naselju, a potom sa svojom postrojbom odlazi na različite položaje u gradu i okolnim selima, te naposljetku na položaj prema Borovu Selu, tzv. "Slon" i obje Banijske ulice, gdje ostaje do sloma obrane grada, iako je, ako je to obrana zahtijevala, sa suborcima išao na ispomoć i na druge položaje. Među suborcima diljem grada ostat će poznat po provociranju neprijatelja tobožnjim nepravilnim govorom Albanaca, zbog čega je dobio nadimak Šiptar. 

O Niki Filipoviću, suborci će s ljubavlju i poštovanjem reći:

- Ne možete zamisliti kakva je on ljudina bio, prika moj, laka mu zemlja bila, za ta tri mjeseca, dobro sam ga upoznao. (pripadnik MUP-a iz Varaždina)

- Često smo se viđali, jednom smo išli s moga položaja prema položaju na „Slonu“, kad su nas zasuli granatama. Tada je bio lakše ranjen, ali nije tražio liječničku pomoć. Iznimno je hrabar bio. (Dijego Beraja)

- Pamtim ga kako je prošao kroz prolaz koji smo prokopali ispod ceste na drugu stranu ulice, kleknuo i gađao tenk s RB-om. Pogodio ga je, a potom je gađao i transporter, sjećam se da se ljutio jer nije dobro naciljao. Tek kada smo kasnije na snimkama srpske televizije gledali koja je sila išla na nas, stotine pješaka iza tih oklopnjaka, shvatio sam razmjere, njegove, hrabrosti svih nas. Ali najviše od svega, pamtim ga po njegovoj naravi, sjajan je dečko bio. Na tome položaju bio je jedan prekrasan spoj domaćih ljudi i momaka koji su došli sa strane. Svatko je znao što mu je činiti, bez puno riječi i dogovaranja. I danas zaboli pomisao što su nadomak slobode poginuli. (Vlatko Voloder)

- Uvijek prvi, zanimljiv kao osoba, hrabar, ali najviše ga je krasio smisao za humor, čak i u najtežim situacijama. (Ante Deur)

Također, suborci s Nikinog položaja ispričat će da im se urezalo u sjećanje kako su Tomislav Pištelek i Niko, prijatelja i suborca, pripadnika Tigrova Štefa Haraminu ranjenoga u pluća neposredno pred okupaciju grada u žestokom okršaju na Priljevu, ne želeći odustati iako je Priljevo već bilo u rukama neprijatelja, nosili do bolnice u nadi kako će mu spasiti život ako mu se pruži adekvatna pomoć. Nažalost, Štef Haramina je uslijed zadobivenih rana preminuo, no Nikina i Tomislavova požrtvovnost nije zaboravljena.

Kada je postalo izvjesno da je okupacija grada neizbježna, Niko Filipović i još pet branitelja kojima je predaja bila opcija koja ni u kome slučaju nije dolazila u obzir, iz Borova naselja kreću u proboj u smjeru Bogdanovaca. Nakon nekoliko sati iscrpljujućega hodanja, mokri i promrzli od prelaska preko Vuke, Niko i suborci u Bogdanovcima upadaju u zasjedu pri čemu Niko i još tri branitelja smrtno stradavaju, a preostala dvojica nakon nekoliko dana uspijevaju izaći iz okruženja.

Niko Filipović poginuo je 17. studenoga 1991. godine kod Bogdanovaca, a nakon asanacije terena tijekom okupacije, njegovo je tijelo pokopano u masovnoj grobnici na Novom groblju Dubrava. Nakon mirne reintegracije, ekshumacije te pozitivne DNA identifikacije, pokopan je 23. lipnja '98. u obiteljskoj grobnici u Tompojevcima. 

Kada je poginuo, Niko Filipović,  sin i brat, imao je dvadeset i šest godina. 

Niko, tvoji te suborci nisu zaboravili.