Imotski sokol iz glasovite Treće bojne priča nam o ratnim danima i poslu koji je pokrenuo u mirovini: ‘Nije domoljublje sidit u kafiću i govorit da ništa ne valja. Triba radit!‘
To je tvoja zemlja, tu sagradi dom
Tu je stari temelj, tu na kršu tvom
Tuđin i oluje kidali su nju
Al" još uvijek tu je, sve dok mi smo tu.
Stihovi su to kultne pjesme "Moja zemlja" Vice Vukova, koje je napisao Drago Britvić, a uglazbio Alfi Kabiljo. Baš oni najbolje opisuju Antu Marija Topića (53), imotskog sokola, pripadnika glasovite Treće imotske bojne 4. gardijske brigade Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, koji je nakon rata otišao u mirovinu, stvorio obitelj i pokrenuo posao u koji je uključio cijelu obitelj i još zaposlio desetak radnika!
– Kad je tribalo ić u rat, iša sam. Kad je tribalo stvarat obitelj, stvara sam. A kad je tribalo zapošljavat, i to sam radio. Znači, kad god je šta tribalo, bio sam tu. To bi triba svatko radit – kaže Ante dajući jednostavan recept za normalan život. – To je domoljublje. A nije domoljublje sidit u kafiću u Dubrovniku i u Zagrebu i govorit da ništa ne valja i svatko ti je kriv – pojašnjava nam ovaj ratnik.
– Triba radit. Tako sam i ja odgojen, tako odgajam i svoju dicu. Triba se borit za se, za svoju obitelj i za jedinstvo hrvatskih branitelja. I neka prave dicu ako mogu – savjetuje Topić.
PET 'TROFEJA'
A svoj život on je stvorio tu, u svojoj zemlji, na rodnoj grudi, u Vinjanima Donjim, na putu prema granici s Hercegovinom. Ženu je zamirio odmah tu preko granice u Posušju, oženio se 1999. i s njom gradi obitelj kojoj je Bog podario petero djece.
– Ivan je najstariji, rođen 2000., za njim je odmah Mara, rođena 2001., onda je 2006. došao Ante s cerebralnom paralizom, rekli su nam da neće prohodat, ali vidite ga, ne odustajemo, vježbamo, kupili smo konja za terapijsko jahanje. Onda je došla Ozana 2007., koja je ime dobila po babi Hozani, koja ima 92 godine i u čast blažene Ozane Kotorske, a tu je i Petar, rođen 2011. godine, u stotoj godini Hajduka – s ponosom nam Topić predstavlja svoju obitelj.
Prateći upute našeg fotoreportera Ante Čizmića, poredaše se u svadbenom salonu za zajedničku fotografiju s tatom ratnikom, nakon što je dio Topićevih radnika odradio slikanje za novine s gazdom. Tu su bili Slavica Bazina, Marina Topić, Elza Medvidović i Mate Galić. Više su djelovali kao prijatelji nego zaposlenici, atmosfera je bila tako opuštena da se među radnicima mogla namirisati želja za što skorijim povratkom u normalne radne dane, koje je poremetila pandemija koronavirusa u proljeće prošle godine.
– Što je korona naspram rata? Pokopaš prijatelja, suborca i ideš dalje. Ne znaš hoćeš li i sam izaći živ iz svega, ali ideš dalje – kaže.
Veliki je i optimist, zadivljen knjigom Normana Vincenta Peala "Moć pozitivnog mišljenja" i njegovim mislima: Možeš sve ako misliš da možeš. Tko pobjeđuje, nikad ne odustaje. Tko odustaje, nikad ne pobjeđuje.
Imotski sokol nije se mislio što će kad je napadnuta Hrvatska 1991. godine. Spremno je stao u obranu domovine i krenuo u neizvjesnu bitku za goli život. S krunicom oko vrata. Još se dobro sjeća toga trenutka.
– Prvi sam stavio hrvatsku zastavu na hotel Imota u Imotskom, zadio je gore još onda kad je bio prvi skup Tuđmana u Imotskom. Sjećate li se toga? Od robne kuće IME na ulazu u grad do Trga, sve je bilo puno. Meni daju barjak s hrvatskim grbom da ga zadijem gori da ga svi vide. I ja ga postavljam – s ponosom nam kazuje Ante. Tražio je, kaže, kasnije te slike, volio bi ih imati, ali su netragom nestale.
KAPELA U KAMENU
Još dok se Hrvatska mogla samo naslućivati, Ante Topić se prijavio u hrvatsku policiju. Ima iskaznicu pripadnika pričuvnog sastava hrvatske policije koja nosi datum izdavanja 13. listopada 1990. godine.
– Nas 12 je odvojilo u pričuvnu specijalnu policiju, prošli smo obuku. A ja sam htio malo jače akcije pa sam 1992. godine otišao u 4. gardijsku brigadu, u Treću bojnu, 3. satniju, 3. vod, kod zapovjednika Zdenka Šanića. S brigadom prolazim Južno bojište, a doli sam i ranjen 1. srpnja 1992. I to dva puta u jednom danu na Golubovu kamenu, kad je poginuo Branko Kutleša, brat našega gvardijana, te Vinko Žužul-Pašić. Od nas 12 iz moje grupe što smo se popeli na Golubov kamen, osam je bilo ranjeno, a dvojica su poginula. Možete onda zamislit kakva je to bitka bila. Ja sam se sam izvlačio šest sati, ranjen u ruku i nogu, Mate Vučak Čigra iz Ciste Velike mi je pomogao i pripucao da me zaštiti – kaže Topić.
Nakon nekoliko mjeseci sanjao je Gospu s anđelima na Golubovu kamenu. Pa se zavitova napravit joj kapelu kad se vrati kući. I napravio je. Našao je veliki kamen, isklesao u njemu kapelu i tu stavio kip svetog Ante i Majke Božje ispred kuće.
– Veliki sam vjernik i Bog zna koliko sam puta bio u Gospe u Međugorju – kazuje nam.
Tako ranjen, bio je 16 dana u Vojnoj bolnici u Splitu, gdje su mu zakrpali rane i šest mjeseci na fizikalnim terapijama. Kad je došao na rehabilitaciju u "Biokovku" 1992. godine bio je, kaže, švorc. Nije imao ni četiri kune za kavu. Ali zato je imao inspiraciju za pisanje stihova. Napisao je 20 pjesama, ali ih nikada nije objavio ni izrecitirao.
Digao se nakon ranjavanja, vratio u postrojbu, bez aktivnog ratnog djelovanja i ostao u brigadi do 1. siječnja 1995., kad je otišao u mirovinu kao hrvatski ratni vojni invalid s invalidnošću od 50 posto.
Te godine u ljeto otvara s Milom Topićem kafić "Legiju", koji nakon 2,5 godina iznajmljuju.
– Potom kum Tino Bušić i ja otvaramo trgovinu u bivšoj Kaliforniji, još prije Prodexa, a kad je doša Prodex, otvaramo restoran i uzimamo prostor za kafić u zgradi di je bila carina na granici RH s BiH.
Sve je to bilo samo zagrijavanje prije one presudne godine za ovoga muškarca.
ŽENA SVE VODI
– Bila je to 1999. godina. Ženim se s Ivom Petric-Bagušić, čija obitelj ima velike salone za svadbe. I tako oni i meni govore, što ne bi probao, i ja otvoriti salon s ove strane granice. Tako se upuštam u taj posao, 2000. na 2001. počinjem radit salu. Išao sam pitati fratra koliko je godišnje vjenčanja u Imotskom i sazna da ih je 220, pa sam se odlučio upustiti u taj biznis. Bila je tada Venecija, Zdilar, hotel Imota, Gurman i ja, a sad sam ja preuzeo najveći dio posla. Svi mi pomažu, ali žena sve vodi, tako je nastao ovaj svadbeni salon koji vidite – objašnjava Topić.
A ima se bome šta i vidit.
Ispod Topićeve kuće, na 2000 kvadrata, izgrađen je, sav u bisernobijelom mramoru, predivan svadbeni salon za 500 gostiju! Sam salon zauzima oko 800 kvadrata, sa specijalnom rasvjetom, klimom, ventilacijom, velikom modernom kuhinjom i pripadajućim parkingom. Sve što gostima nude domaće je, njihovo ili od prijatelja i poznatih uokolo – pršut, vino, sve. Sedam ih je iz obitelji u poslu, plus radnici – sedam stalnih i po potrebi zaposli koliko mu zatreba.
– Kako smo radili, tako smo i ulagali u posao kroz ove godine. Tri puta sam renovirao. I cijelu obitelj sam uključio. Mara je konobarica, ko od šale posluži 50 gostiju, radi i studira informacijske znanosti u Zadru, Ivan vodi posao, završio je ugostiteljsku školu u Imotskom, Iva (žena) je u kuhinji.
Vidio sam da ima potrebe za sobama, pa sam za Uskrs 2020. taman sredio 17 soba, ali je onda došla korona, tako da od tad sve stoji. Nema pireva ni slavlja, tako da sobe jesu tu, ali zasad ne služe gostima. A jedna od njih posebno je prilagođena stopostotnim invalidima s kupaonicom i WC-om za njih. Kad dođu invalidi u kolicima, imaju se gdje komodno smjestiti u našem objektu – objašnjava Topić.
OD MALIH NOGU
– To što sad sve stoji zbog korone nije razlog za plakanje. Bit će opet svega, ne bude li, ja ću se opet okrenit na nešto drugo.
Imam svoje svinje, kokoši, loze, sve to radimo. I sve plaćamo državi, ne bježimo od plaćanja obaveza – kaže nam.
Prije rata i Imotske bojne, Topić je bio privatni prijevoznik, radio je on i ćaća, brat mu je bio u Njemačkoj.
– Imali smo kamion, pet tisuća loza, svoje povrće, trebalo je sve to razvest. Ćaća mi je umro 2016. godine, a brat 2014. godine, tako da smo ostali majka i moja obitelj, a obadvije sestre su se udale i imaju djecu.
Tako je s ćaćom naučio raditi od malih nogu.
– Nisu ovo prevare, nego pravi rad, kamen po kamen gradi i polako naprid – kazuje. Radu, redu i disciplini poučava i svoju djecu. Sad je glavna borba za dicu, veli.
– Nakon ranjavanja su mi policija i vojska nudili školovanje, mogao sam biti časnik Hrvatske vojske, ali to nije bio moj izbor. Izašao sam iz vojske s činom narednika i nizom odlikovanja, među kojima je spomenica Domovinskog rata, Hrvatski pleter i medalja Pauk. Mene nosi život – objašnjava Ante.
Je li znao kad je krenuo da će se stvoriti naša država, Hrvatska:
– Želio sam je. Htio sam je. Vjerovali smo u nju. Mladost je to bila. Nezaboravne devedesete. I kad bi trebalo, ja bi i sad iša.
A zna se kako je Imotski disao za Hrvatsku i koliko je imotskih sokolova život svoj dalo za slobodu Hrvatske. Imoćani su branili Hrvatsku na svim ratištima, od Vukovara, preko Zadra do Dubrovnika. Samo u Domovinskom ratu iz Imotske je krajine poginulo više od 200 hrvatskih branitelja. A koliko ih je po svijetu razasuto, jer za njih nije bilo života ni posla u onoj državi čijeg se ni imena ne želimo sjećati.
NA RODNOJ GRUDI
Ante je ostao u svojim Vinjanima Donjim. Zasnovao obitelj i pokrenuo posao. Tu, ispred kuće. Ne u Splitu, Zagrebu, Kanadi ili Njemačkoj, kamo Imoćani najčešće odlaze, nego tu na rodnoj grudi. Kao u pjesmi Vice Vukova "Moja zemlja".
Tu ćeš naći uvijek dom
Srce koje kuca za te
Ruku da te prati
Majku da te shvati
Znat ćeš sve što treba znati.
Sokol je to. Iz glasovite Treće bojne. Kojom su zapovijedali u njegovo vrijeme – Slaven Zdilar, danas general Hrvatske vojske, Ivica Tolić, komodor, nesuđeni zapovjednik HRM-a, i Mirko Klarić, pukovnik koji više nije u vojnome sustavu. Posebno pamti zapovjednike svoje satnije – Zdenka Šanića i pok. Matu Juroša.
– Hrvatski branitelji su temelj ove države i moramo biti jedinstveni i nepotkupljivi. Branitelji koji se ne mogu kupit ni prodat za poslove, ručkove, dionice. Šta je nama prišnije od naše hrvatske države?
Sanjam dan kad ćemo biti jedinstveni i imati vođu kao što je bio predsjednik Franjo Tuđman. Samo takav može upravljati nama braniteljima – ističe Topić.
OKRUŽEN PSIMA
Ljubitelj lova okružen je s pet pasa, od čega su tri lovačka, belgijski ovčar i labrador Bela, koju su i Nijemci htjeli povesti sa sobom kad su snimali film u Imotskom. Ali Ante je nije dao.
Ko što ni Hrvatsku ne bi dao nikomu.
– Osobno sumnjam u perspektivu EU-a a da će to donijet dobro hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Danas se svi uzdaju u Europu. A ne znaju da bez rada nema života – zaključuje Topić.
