ISPOVIJEST PREŽIVJELE VUKOVARKE: ‘Zbog straha od ulaska četnika, mi žene s Mitnice smo uz sebe uvijek imale po jedno kinder jaje’

“Sreća je u nesreći da smo u to vrijeme živjeli na Mitnici u koju četnici nisu uspjeli nahrupiti. Iako su kuće i imanja nakon svega bili potpuno uništeni, izbjegao se taj masovni masakr. No, oni su bili stacionirani u našoj neposrednoj blizini. Svakodnevno smo slušali “Bože pravde”, a zasipani smo i granatama. Zbog straha od ulaska četnika, mi žene s Mitnice smo uz sebe uvijek imale po jedno ‘kinder jaje’. Smrt je bila prihvatljivija od silovanja i iživljavanja”, opisuje Jozefina Ištuk, žene koja je preživjela pad Vukovara i iz svog voljenog grada izašla upravo u onoj koloni koja je medijski najprikazivanija.

U jednom od napada, tada 30-godišnja Jozefina je i ranjena.

“Stalno smo bili u podrumima, no kada bi se primirilo, znali smo otići u vrt po nešto povrća ili obaviti stvari koje nismo mogli tijekom napada. Ja sam 6. studenog izašla oprati odjeću, a onda odjednom granata. Zasuli su me geleri i pogodili u glavu, ruku i nogu, a mnoge još uvijek imam u sebi. Bila sam oblivena krvlju i zasuta prašinom, a to je slika koja je najviše prestravila moga sina”, prisjeća se Jozefina.

Dan potpunog pada i okupacije grada nikada neće zaboraviti. Teško je, kaže, pronaći prave riječi za opisati atmosferu koju je zatekla izlaskom iz skloništa:

“Svi s Mitnice smo upućeni prema groblju gdje su nas čekali autobusi. Njihovi avioni su nam u niskom letu nadlijetali iznad glava, a tamo prema Vodotornju čula se pjesma ‘bit’ će mesa, klat’ ćemo Hrvate’. Branitelji su se morali predati, a među njima i moj suprug. Sin i ja ubačeni smo u jedan od autobusa i onda je započeo petodnevni put obilježen maltretiranjima i ponižavanjima. Sjećam se da se tih dana rodila i jedna beba, a ljudi su majci davali svoje potkošulje u koje je zamatala to djetešce”, kaže Jozefina.

Ona i njezin 10-godišnji sin su, nakon pet dana vožnje, konačno pronašli put do slobode, dok je njezin suprug izašao tek nakon šest mjeseci logora.

“Preminuo je u 48. godini života… Tamo su ga posebno mučili jer se zvao Ante”, zaključuje ova Vukovarka koja je, unatoč svemu, u svoj grad vratila među prvima, već 1997. godine. Iako je njezina obitelj u konačnici dočekala slobodu, Jozefini sudbina njezine majke Janje ostavlja gorak okus u ustima. Janja Dujić je, naime, još uvijek na popisu nestalih.

Jozefina kaže da je nakon 30 godina više uopće ne zanima tko je ubio njezinu majku, te da joj je podatak o mjestu na kojem je zakopana još jedino što bi voljela znati:

“Nakon pada grada i ‘čišćenja’ Supoderice, četnici su bacali bombe u podrume koji su bili puni prestravljenih civila. Ono što znam jest da je moja majka bila u jednom od njih s još nekoliko civila. Jedna je žrtva iz tog podruma identificirana, dok moja majka i njih još pet, niti nakon tri iskapanja do danas nisu pronađeni. Tijekom potrage, Grujić je iznio mogućnost da su svi leševi pobacani na jednu hrpu i zaliveni kemikalijom kako bi potpuno uništili ostatke. Upravo zato se bojim da ih nikada nećemo pronaći”, zaključuje tužno Jozefina.