Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim… O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

Moj dom

Silvije Strahimir Kranjčević

(Senj, 1865.– Sarajevo,1908.)

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!

Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom mom se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Povodom Dana nezavisnosti (neovisnosti) čestitam i toplo preporučam da pročitaju ovu pjesmu;

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović

Premijeru Andreju Plenkoviću

Predsjedniku Hrvatskog Sabora Gordanu Jandrokoviću

Predsjedniku Ustavnog Suda Miroslavu Šeparoviću

Svim ministrima u Vladi Republike Hrvatske

Svim zastupnicima Hrvatskog Sabora

Guverneru Hrvatske narodne banke Borisu Vujčiću

Predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademiku Zvonku Kusiću

Svim predsjednicima stranaka  registriranih u Republici Hrvatskoj

Svim hrvatskim zastupnicima u EU Parlamentu

Svim predsjednicima braniteljskih udruga

Svim zastupnicima  nacionalnih manjina u Hrvatskom Saboru

Svim dužnosnicima lokalnih županijskih, gradskih i općinskih vlasti

Svim novinarima tiskanih i elektroničkih medija i

Svim državljanima Republike Hrvatske

Ovo je jedna od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama uopće. Ona je odraz pjesnikove pripadnosti narodu i domovini. Često se u njoj mogu prepoznati i konkretne povijesne situacije u kojima se domovina nalazila.

Tema ove pjesme je ljubav prema domovini koja pjesnika boli, jer je skriva u srcu, stoga su motivi pjesme upravo bol, sjeta, tuga, čežnja, ali i ponos!

Pjesnik domovinu doživljava kao raj, božanstvo, cvijet, vijenac snova, kao prošlost i sadašnjost, kao stan zvijezda.

Domovinu nosi u srcu i sanja o njenoj slobodi.

Raspon osjećaja u ovoj pjesmi kreće se od zanosa, čežnje, divljenja, ushićenosti, do sjete i bola. Smjenjuju se motivi koji su vezani za krajolik, prošlost, narod, jezik, narodne velikane, slobodu i pravdu. Pjesnik izražava ljubav prema domovini, narodu, zemlji, te svoje osobne osjećaje i misli svoga naroda!

A najupečatljiviji je motiv bola kao posljedice spoznaje o postojanju onih koji domovini ne žele dobro!

“I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.”

Svima želim da čitajući ove stihove osjete ljubav, radost i divljenje prema Lijepoj našoj  domovini Hrvatskoj;

“Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!”