Kako je Hrvatska Tuđmanovog heroja sjela u električnu stolicu i zabila mu posljednji čavao u lijes

Ivica Ravlić Keko 1968-2020

Kao golobradi mladić, stavio se na raspolaganje Domovini 1991. Stupio je u Hrvatske Oružane Snage (HOS), i sudjelovao u obrani Dubrovnika.

U teškim bitkama na Srđu, gdje je ostao sam na jednom od položaja, i uspio ga obraniti. Iste godine preustrojem ZNG, pristupa sa svojim suborcima u 4 GBR. Nastavio je svoj ratni put na Južnom bojištu, gdje sudjeluje u borbama za deblokadu Dubrovnika.

Ispričao mi je jednu anegdotu, koju je tad doživio.

“Stojimo na ćuki, ja, Jale Cvitin i pokojni Leo Marković, odjednom padne granata od 120mm, između nas, u stijene, i nije eksplodirala.

Gledam ja njih, oni mene i pokojni Leo kaže”, “Da je ova eksplodirala bilo bi mesa okolo“.

Nakon izvršenih zadaća i deblokade Dubrovnika, brigada se početkom 1993. premješta na bojište u zadarskom zaleđu.

U brigadi se ustrojila satnija za posebne namjene, brigadni izviđači (diverzanti), gdje Ivica pristupa.

Predvodi, skupa s Tonćem Karamanom, svoje suborce u dubinska izviđanja, u neprijateljsko zaleđe, 30-40 km iza leđa neprijatelju.
Navodi brigadu za djelovanja u akciji Maslenica, gdje brigada uspješno obavlja zadaće i oslobađa okupirana područja u zadarskom zaleđu. Iza same akcije Ivica i Tonći Karaman bivaju ranjeni.

Predsjednik Tuđman došao je do saznanja hrabrih pothvata Ivice Ravlića gdje ga je pozvao da dođe u ured predsjednika, da mu uruči priznanje za hrabrost i junaštvo, red kneza Domagoja. To je bilo na osobnoj razini bez protokola.

Nakon ranjavanja Ivica i Tonći vraćaju se u brigadu, nastavljaju pripreme za vojna djelovanja u obučnim centrima za posebna djelovanja u Šepurinama i Delnicama. 1994 god., odlaze na Livanjsko ratište. Na Livanjskom bojištu odrađuju diverzantska izviđanja i oslobađaju okupirana područja, i po teškim vremenskim uvjetima sudjeluju u operaciji Zima 94. U toj akciji Tonći Karaman biva drugi put ranjen u glavu. Nakon drugog ranjavanja Tonći se vraća i on i Ivica nastavljaju obavljati svoje zadaće.

03.08.1995., odlaze u VRO Oluja. Na samom početku akcije pogiba im suborac Josip Markić, oni nastavljaju dalje i ulaze sa svojim suborcima u Knin. S brigadom sudjeluju do kraja svih borbenih zadaća, sve do operacije Južni potez.

Nakon povratka s ratišta Ivica mi je opisao kako je ispred njega poginuo general – bojnik Andrija Matijaš (Pauk).
Ivica je iz vojske izišao s činom natporučnik, nažalost, sustavno se radilo da se prekaljene borce makne iz vojske, bio je jako razočaran. Iza rata se oženio, ima troje djece.

Nakon nekog vremena počeli su psihički problemi, rat je na njega ostavio velike posljedice. Jednom u svađi bacio bombu, ranio dvoje i on sam je ostao bez ruke. Bio je u zatvoru 8 godina, nakon izlaska posvetio se familiji, bio je uzoran otac i suprug. Nakon nekog vremena problemi su se opet vratili. Pričali smo, davao sam mu savjete. Jednom prilikom mi je rekao da je odbačen. Pisao je institucijama da ga zbrinu. Nitko nije imao sluha, osjećao se stigmatiziran. Počeo je raditi probleme sam sebi, nije vidio izlaza. Odveli su ga ne psihijatriju, vezali, davali mu blokade, pao je u komu iz koje se nije probudio.

Kao što sam ilustrirao ovu priču s naslovom, da ga je Hrvatska sjela na električnu stolicu i zabila mu posljednji čavao u lijes.
Da, upravo se tako danas društvo odnosi prema ljudima koji su utkali svoje živote u slobodu naše Domovine. Sutra našeg brata ispraćamo na gradskom groblju Lovrinac na posljednji ispraćaj.

Dragi kume neka ti je laka Hrvatska gruda, za koju si se toliko žrtvovao i ljubio je.

Neka ti Bog podari vječni pokoj!

Počivao u miru Božjem!

Amen!

Tvoj kum Jakša Bulić!