Nakon što su partizanske snage 26. listopada 1944. godine ušle u Metković i ovladale širim područjem doline Neretve, zatvor u Metkoviću se počeo puniti nevinim ljudima koji su se nalazili na listama za strijeljanje. Egzekucije su se odvijale pod okriljem noći na groblju sv. Ivana Nepomuka i u podrumu Vage. Ljudi u strahu od nove vlasti nisu smjeli ništa o tome govoriti, niti pitati, niti odlaziti na mjesta gdje su žrtve pokapane.

Prva takva masovna smaknuća bila su u noći s 16. na 17. studenog 1944. na groblju sv. Ivana Nepomuka. Prema pisanju prof. I. Jurića (Borbe i stradanja Hrvata kotara Metković 1918.-1945.) na koje se u svojoj knjizi Povijest župa doline Neretve poziva i don Mile Vidović, te su noći sigurno pogubljeni Jozo Bukovac Mijin iz Vida, Rade Gnječ Ivanov iz Krvavca, Ivan Krstičević Jozin iz Krvavca, Jure Krstičević Markov iz Krvavca, Jozo Nikolić-Bufalo iz Krvavca, Jure Popić Petrov iz Opuzena, Milan-Mato Veraja Matin iz Metkovića, Marijan Zovko Jurin iz Metkovića i Vinko Zovko Petrov iz Metkovića. Dokumentacija o ovom događaju nije poznata, a prema nekim pokazateljima broj strijeljanih te noći je bio veći, čak 21.

Drugo masovno strijeljanje na metkovskom groblju dogodilo se u noći s 20. na 21. studenog 1944. i to na temelju presude Vojnog suda od 19. listopada 1944. u kojoj piše da su kažnjeni na kaznu smrti strijeljanjem, na trajan gubitak građanskih vojničkih prava, te na konfiskaciju imovine. Strijeljanje će se izvršiti odmah. Tada je stradalo sedam osoba: Petar Batinović Ivanov iz Momića, Toma Ćelić Šimunov iz Podrujnice, Srećko Dropulić Antin iz Opuzena, Marko Jelčić Ilijin iz Desana, Petra Sršen Ivanov iz Opuzena, Marko Vlahović Lukin iz Komina i Nikola Vlatković Jurin iz Komina.

U proljeće 1945. strijeljanja je na metkovskom groblju i jedna grupa Imoćana koja je gore dovezena kamionom. Tada je zavladala praksa da se žrtve pogubljuju izvan mjesta stanovanja.

Drugo veliko stratište u Metkoviću je bio podrum Vage. Ovdje pogubljeni su zakopavani u rovove u blizini Vage, a kasnijih godina su na tim mjestima sagrađene zgrade. Ne slučajno, već promišljeno da bi se zataškali zločini. Svjedoci toga vremena su kazivali da bi nailazili na svježe zatrpane rovove o kojima nitko nije smio pitati.

Prvo javno obilježavanje spomena na stradanje ljudi na metkovskom groblju i na širem području Metkovića bilo je 2. studenog 1990. Tada je održana misa zadušnica za sve nestale i pogubljene žrtve komunističkog terora u Metkoviću. Ovaj događaj je snimio pok. Hrvoje Šakota koji je iz snimljenog materijala montirao film Requiem u kojem je želio očima nevinih zarobljenika predočiti sliku onoga što su žrtve gledale na putu do svoga stratišta. Dovedeni u koloni, vezani žicom, pogubljeni su na najbrutalniji način tek nekoliko metara od kapelice na groblju.