Na današnji dan, 29. lipnja 1998., neposredno prije izricanja presude u Haagu, vukovarski ratni gradonačelnik Slavko Dokmanović okončao je svoj život. Iako su ga stražari obilazili svakih pola sata, Dokmanovićeva želja ta smrću bila je jača, pa je tako pronađen obješen u svojoj ćeliji ne doznavši odluku sudaca.
Tajna optužnica protiv bivšeg vukovarskog gradonačelnika podignuta je tijekom ročišta u sklopu suđenja vukovarskoj trojci Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću (tada još u odsutnosti). Bila je tajna jer su se svi na tribunalu složili da nema smisla javno obznanjivati optužnice kad se nikoga po njima ne privodi u Haag.
No, bivši britanski detektiv Kevin Curtis koji je 1995. počeo raditi za Haški sud istražujući ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, smatrao je da ima načina, a priča o uhićenju Slavka Dokmanovića kojega su svjedoci prepoznali na Ovčari u vrijeme pogubljenja, pobjegao je u Sombor i nije znao da je protiv njega podnesena zapečaćena optužnica.
Uhićenje kao na filmu
Ideja o tome kako će ga uhititi u početku uopće nije izgledala izvedivo. Naime, istražujući Dokmanovićev život, Curtis je doznao kako posjeduje kuću u Trpinji, a znao je i da je većina ljudi zbog svoje nekretnine spremna na sve, pa i riskirati život. Tako je bivšem gradonačelniku ponuđeno da prijeđe srpsku graničnu postaju u Bogojevu, a objašnjeno mu je kako će ga tamo čekati vozila UNTAES-a i pratnja koja će ga prevesti do Vukovara kako bi pregovarao o svojoj kući u Trpinji. Požurili su se ovu akciju izvesti prije 1. srpnja jer su hrvatske vlasti preuzimale punu kontrolu na granicama i poslije bi sve postajalo kompliciranije.
U 15 sati 27. lipnja 1997. Dokmanović s prijateljem prelazi granicu, sjeda u konvoj vozila koji juri prema Vukovaru, ali u Erdutu nailazi na baš slučajno pokvareno vozilo na cesti (prepreka koja je bila dio plana) i konvoj je prisiljen skrenuti na prostor nekadašnje Arkanove benzinske crpke, koji sada služi kao baza poljske specijalne postrojbe GROM. Maskirani poljski specijalci izvukli su šokiranog Dokmanovića, pribili ga uza zid i pretresli, pročitali njegova prava, a kamera je sve snimila.
Nečasna uloga na Ovčari
“Znate, Dokmanović je bio gradonačelnik. Bio je poznat u Vukovaru i okolici. Volio je nogomet. I dok su žrtve dovlačene na farmu Ovčara, on je hodao okolo, smijao se i šalio, udarao ljude u glavu kao da je riječ o nogometu. Petero preživjelih s Ovčare reklo je isto – da je bio itekako upleten. I nije mario. Nije mario što će se dogoditi tim ljudima”, kazao je svojedobno čovjek koji ga je istraživao i uhitio.
Ovo je nekima bilo teško povjerovati, obzirom da je Dokmanović u travnju 1991. hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu uputio vrlo dramatično pismo objašnjavajući kako je” trenutno stanje u Vukovaru veoma kritično i da prijeti da svakog trenutka eskalira u međuetnički sukob sa mogućim trajnim, tragičnim i nepredvidivim posljedicama, što je posebno naglašeno sve učestalijim naoružavanjem civilnog stanovništva koje se nastavlja i koje stvara atmosferu straha i potpunog odsustva povjerenja stanovništva u bilo koju vladinu instituciju”.
Unatoč početnoj brizi, dokazano je da je Dokmanović na Ovčari naknadno odigrao vrlo nečasnu ulogu, pa je tako optužen za zločin protiv čovječnosti, kršenja pravila ili običaja ratovanja, te teške povrede Ženevske konvencije zbog njegove uloge u masakru na Ovčari. Uhićen je od strane snaga UNTAES-a 27. lipnja 1997., no nakon točno godinu dana, objesio se u svojoj zatvorskoj ćeliji.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.