Neku noć četnički su diverzanti pokušali ući u selo. Njih tridesetak. I ponovno su razbijeni - govori zapovjednik 1. bojne Čedo Sovulj Kennedy - Laži kninskih medija o kašićkom pravoslavnom groblju - Kako su Srbi u 'svome' selu živjeli, a u hrvatskome pljačkali i palili - 'Odlikaši' i 'Frankopani' obranili Novigrad

Kninski radio i televizija posljednjih dana svojemu "krajinskom" slušateljstvu i gledateljstvu podvaljuju nove laži ne bi li koliko-toliko povratili potpuno poljuljani "srpski ratnički moral". Propagandni štab Vuka Obradovića tako je najprije prodavao maglu tvrdeći kako je "srpski" Kašić, selo u novigradskome zaleđu, ponovno u rukama "krajišnika" da bi potom, suočen s istinom koju su "krajinom" pronijeli preživjeli četnici s lica mjesta, tu laž korigirao i ponudio novu o navodnom "ustaškom" uništavanju kašićkoga pravoslavnoga groblja. Na veliku žalost četnika, koji Kašić mogu gledati samo kroz dalekozor iz obližnjih Smilčića i iz rovova na Debelom brdu, Hrvatska vojska, točnije pripadnici 1. bojne 4. gardijske motorizirane brigade, iz toga nedavno oslobođenog sela ne kane se nikamo povlačiti... Naprotiv, oni – ako dobiju zapovijed – mogu samo ići naprijed, prema Debelom brdu.

U drugu kninsku laž o "uništenome pravoslavnome groblju" uvjerili su se osobno i reporteri "Slobodne", koji su zajedno sa stalnim donatorima 1. bojne, bivšim hajdukovcem Draženom Mužinićem Frfom i Podstranjaninom Ivom Božikovićem Mehom, kao prvi civili posjetili oslobođeni Kašić. Ako spomenuto groblje, koje je zasad potpuno očuvano, itko i uništi, onda će to biti upravo oni koji i plasiraju tu laž. Jer četničke granate po Kašiću padaju svakodnevno, ne birajući cilj. Pravoslavna crkva, tik uz groblje, već je pogođena "maljutkama" iz srpskog helikoptera. Četnici su, valjda, mislili da su u njoj hrvatski vojnici. Koliko im je vlastito svetište sveto, spoznali smo i sami čim smo stigli do crkve. Jedna je granata eksplodirala samo pedesetak metara od nas. Srećom, nije bilo i snajperskih hitaca koji su ovdje učestala pojava.

Zapovjednik 1. bojne 4. motorizirane gardijske brigade Čedo Sovulj, zvani Kennedy, govori o tome kako su neku noć četnički diverzanti pokušali ući u selo. Njih tridesetak. Pokušaj im se nije isplatio.

– Ne mogu nam ništa, jedino nasumce tući topništvom. Mi im po potrebi efikasno uzvraćamo. Imaju puno gubitaka. Vjerojatno pod prisilom idu kao muhe bez glave... – kazuje prvi čovjek bojne koja je, jednako kao i kompletna 4. motorizirana gardijska brigada, za četnike postala prava mora. Upravo je 4. brigada bila stožerna snaga Hrvatske vojske tijekom prošlomjesečne akcije "Maslenice".

Ono pak što Kennedy posebno naglašava jest vrlo dobra organizacija unutar brigade, kako kaže, "vjerojatno najbolja u Hrvatskoj vojsci". Uz to, dometnut će kako u njegovoj 1. bojni nema ni jedne osobe iz bivše JNA – svi časnici i dočasnici potekli su od običnih gardista.

Mario Kaštelan, njegov pomoćnik za IPD i naš pratitelj kroz zonu ratnih djelovanja u zadarskome zaleđu, ističe iznimnu hrabrost i profesionalnost svih pripadnika 4. brigade, ali će i kazati:

– Našim borcima ne manjka morala, nitko im ne treba puniti glave domoljubljem i hrvatstvom, ali njihovo odricanje, odvojenost od obitelji... zaslužuje od društva ipak malo više pažnje. Oni zaista ne traže puno, samo to da njihova žrtva bude temelj bolje sutrašnjice vlastite im djece. Traže, dakle, jednu socijalnu sigurnost za sebe i svoje obitelji.

U vezi s moralom pripadnika 4. brigade spominje primjer već legendarnog Andrije Matijaša, zapovjednika oklopno-mehanizirane bojne, čovjeka koji je nakon ranjavanja tijekom akcije "Maslenica" doslovce na štakama pobjegao iz bolnice i vratio se u svoj tenk na prvoj liniji. A sličnih je primjera u 4. brigadi još puno...

U Kašić se inače može doći iz više pravaca, ali je Zeleni hrast sve do prije dvadesetak dana jako četničko uporište, nezaobilazan.

Hrast je još tu, ali je od one poznate gostionice iz mirnodopskog vremena malo toga ostalo. Na tom mjestu sada je otprilike i "granica" zone u kojoj se boravi na osobni rizik, u kojoj raspoznavanje zvuka hrvatskog i neprijateljskog topništva nerijetko spašava život.

Slika Islama Latinskoga sablasna je. U tom nekada bogatom hrvatskom selu, na pocrnjelim fasadama nekadašnjih kuća, ostali su samo četnički grafiti – "ocila" i kojekakve druge poruke ispisane rukama zločinaca. Čovjeku jednostavno nije jasno što granatama koje još uvijek padaju po potpuno razrušenim i popaljenim kućama četnici žele uništiti. Za razliku od Islama Latinskoga, u Islamu Grčkom, susjednom pravoslavnom selu, kuće su gotovo neoštećene. Donedavni stanovnici Islama Grčkog živjeli su tu, uz zgarišta svojih protjeranih susjeda Hrvata, bez imalo grižnje savjesti.

Naprotiv, dobar dio popljačkanog inventara iz kuća u Islamu Latinskom prigrabili su sebi. Jednako kao i kuće, sačuvana je i Kula Janković Stojana, stara utvrda koju je kninski propagandni štab proglasio "simbolom srpstva". Kula je, veli dozapovjednik 1. bojne 4. brigade Marko Vukasović, bila iznimno jako četničko uporište koje su osvojili upravo gardisti Četvrte, i to bez žrtava.

Odmah na Islam Grčki nadovezuje se Kašić i zaselak Lakići, prve linije hrvatskih branitelja.

U potonjem zaseoku, tijekom akcije oslobađanja zadarskoga zaleđa, stradala su i dvojica srpskih novinara. Pocrnjela karoserija automobila i ostaci njihovih tijela u njoj još uvijek su na istome mjestu. Ukloniti ih nije moguće zbog učestalih četničkih snajperskih hitaca.

Zvonko Asanović zapovjednik je Izviđačke satnije 4. brigade, postrojbe koju čine "najbolji među najboljima". Nazivaju se u šali "odlikašima" i parola im je "Odgojeni da ubijaju". Četnike, dakako. U akciji "Maslenica" uspješno su odradili svoj posao u predjelu Novigrada, Paljuva, Pridrage, Kašića... Prvi su od hrvatskih vojnika došli pred Novigrad, preko četničkog uporišta u Golubinki. Tamo im je, kazuje Romeo Rožić, dozapovjednik satnije, poginuo njihov suborac Laki:

– Došli smo do kuće u kojoj su bili četnici, njih sedmorica. Petorica su odmah pobjegla, ali dvojica ni nakon naših poziva da se predaju nisu htjela izaći... Ubacili smo bombe, ušli u kuću i počeli "čistiti" prostoriju po prostoriju. Lakija su dočekali u jednom kutu... Onda smo ih "skinuli".

Romeo spominje i Bodulca, drugoga poginuloga pripadnika satnije, koji je stradao pri izviđanju tijekom borbi, naletjevši na četničku zasjedu. Spominje i Kavaru, "odlikaša" koji je ranjen...

– Našu su satniju – veli zapovjednik Asanović – četnici vrlo dobro upoznali. Ovo su momci koji nikada ne kukaju, koji se bore do kraja i kojima ništa nije nemoguće napraviti. Uzori su nam Francetić i Boban. Žao nam je jedino što smo morali stati prije Smilčića i Debelog brda, a imali smo i snage i volje da ih oslobodimo.

"Odlikaši", koji poput nekakve zlatne rezerve uskaču uvijek tamo gdje je najgušće, imali su i prije nekoliko dana delikatan zadatak. Zajedno s "Frankopanima" zaustavili su četnički proboj prema Novigradu, a četnici su tada bili došli i do samoga novigradskog groblja... Na veliku žalost kninskih "voždova", propao je još jedan pokušaj "krajinskog" izlaska na Novigradsko more.