KRITIKA TV SERIJE Dnevnik velikog Jugoslavena - Zar ljubav spram SFRJ nije dovoljno isfabricirana?

Petar Šafranek, dijete iz novele Dnevnik maloga Perice (1942.), ni kriv ni dužan, propupao je 1964. u velikog Jugoslavena baš kao što je građanski predratni Zagreb 1935. iz čiste europske građanštine metastazirao u komunističko jugoslavensku propagandnu sliku. Pomislili bismo: od autora vjernoga partiji ili ucijenjenog od iste. Ali šestodijelna serija Dnevnik velikog Perice, redatelja Vinka Brešana, izlazi u ožujku 2021., tako da se ne može govoriti o ucjeni. Prije o bolesnoj lojalnosti posljedici teške izloženosti indoktrinaciji.

Vjekoslav Majer, pisac Dnevnika maloga Perice objavljuje svoje djelo 1942., a radnja se zbiva 1935. Koliko se sjećam, iako se radnja zbiva u onoj, što bi naši „građani“ rekli, lošijoj verziji Jugoslavije, ali ipak kakvoj bilo, boljoj od samostalne Hrvatske, u filmu koji je snimio Krešo Golik 1970. Tko pjeva zlo ne misli, nema nikakvih kadrova koji se furaju na bratstvo i jedinstvo, dok se Brešanov Veliki Perica davi u tome.

Potentni humor malograđanštine u filmu je, za razliku od serije, suvislo iskorišten i očišćen od ideologije. U seriji je humorni potencijal koji nudi vremenski okvir odrasloga Perice; socijalizam, bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, potpuno neiskorišten. Za Brešana je tu da se ideološki romantizira do bljutavosti.

Čitava ikonografija komunizma i bratstva naroda i narodnosti ovdje poprima romantično epske razmjere. Od scenografije do zapleta i raspleta. Ne mogu poreći manipulativnu umješnost usprkos kontekstu strogo kontroliranih ideoloških smjernica, pa stoga i opravdati da kod nekih može polučiti i pozitivan umjetnički dojam.

Gledatelj se zaista može utopiti u šezdesete i pop glazbu koju glavni protagonisti obožavaju i izvode. Jer, ovdje nije bilo covid krize. Scenografija, kostimografija, vrhunski su dotjerane. Novca za ovaj projekt, očito nije nedostajalo. A onda prst u oko, sedlo na magarca…, dolazi mala iz Trebinja. I to ne neka provincijalka. Ovdje kad glumci izgovore:

„iz Trebinja“, gledatelj čuje:“ iz Pariza“. I mala, kulturna profesorica glazbenog odgoja, kći zastavnika JNA, s tečnim srpskim, upravo tako i izgleda. Pariški. Kolike su šanse za to, da mala iz Trebinja voli hrvatski pop i tuče sve purgerice u modi davne 1964. godine? Kod Brešana, stopostotne. Tečnim srpskim govori još skoro pa 50% likova u Brešanovu viđenju Zagreba šezdesetih. Plus jedan Dalmatinac milicajac i sve ti je tu. Samo što ovo nije urađeno sedamdesetih nakon zločestoga Hrvatskoga proljeća, pa da Brešan po partijsku zadatku, vrati veru u Jugu zločestim Proljećarima, nego je eto 2021. godina, i Brešan kao i brojne mu kolege vrti isti dosadni nostalgični šlager za vremenima koja realno nikada nisu ni postojala. Ajde, jesu, u par posto naivnih ljudi, ali zar komedija ide na malu gledanost? Pa nije neki art uradak. Pače je, ako je uopće možeš vrhunskim kemijskim procesima isfiltrirati od ideološka ruha, jednostavna, lakoglazbena, ljubavna pričica.

Upute pučanstvu prilikom ubrzo stavljene ljetne reprize u glavnom dnevniku HTV-a su bile uz Cijepi se i Gledaj Dnevnik velikog Perice!!!! I tako iz dana u dan, šest dana. I opet ništa. Mala gledanost, al' sarajevska nagrada.

Zašto je to tako? Jednostavno i ja sam se prisilila gledati tek reprizu. Ogroman broj ljudi neće ni gledati nešto tako ideološki obojeno jer im je mučno pri samoj pomisli. Odbojno. Kao Crveno-bijeli svijet. To Brešana i ekipu ne zamara, jer što je redatelj Dare iz Jasenovca rekao: „film je tu“. Pa sad… i za 100 godina, opet je ta krea(tura)cija tu. Može je proučavati neki filmski psiholog ili sociolog. Nadajmo se ne neki Lalić.

Gledanost ih ne zamara i iz razloga što je za bildanje takve ideologije, bratstvojedinstvene, lova uvijek SPREMNA! Spremna za intimnu masturbaciju maloga postotka ljudi.

Pjesme u seriji: Sred pušaka bajuneta i Titovo kolo ko ga ne bi volo, šlag su na Zg šlagere šezdesetih. Nevinost

mita, korupcije i šverca u vrijednosti jedne Rizove televizije, vrhunac je Brešanova šarma Yu idolatrije. Jasno k'o dan. I ja se pitam: nasuprot krkanadiji koja nam izbetonira po obale, što je jedna Rizova televizija? A gdje su se i kada kalili Todorići i Tedeschijevi i čiji su…, 'ko će ga znat.

Za poželjeti dobra stara vremena. I dobre stare švercere.

Samo, kako prisiliti svekoliko pučanstvo da pogleda te bisere? Taj lagodan, nobl život u peterosobnim stanovima na Zrinjevcu, Gornjem gradu, skromnih pjesnika i švercera uz konstantu ljubavi ka uvijek mačo prekomičnim i prezabavnim komšijama. Nasuprot su mlaki zagrebački fićfirići koji vazda budu namlaćeni od tih svojih ljubljenih mitskih delija.

Tim srpskim stereotipom, tim nametnutim lažnim skladom, vidno je opijen redatelj Brešan. Zavodi tako Vinko ono malo gledateljstva, jednakim žarom kao kakav partijski komesar. Više je sklon umjetnosti nego li agresiji, ali trebao bi se zapitati, ako zna da je povijest učiteljica života, nije li ovo djelić mozaika koji vodi u neki novi rat? Nisu li nas dovoljno kvocali istim lažima u SFRJ i nije li srpska megalomanija (Brešan ju vidi k'o bratsku ljubav), prerasla u događaje devedesetih?

I još najavljuje sljedeću sezonu. Zar ljubav spram SFRJ nije dovoljno isfabricirana? Ne vjerujem da će se zbiti Brešanovo prosvjetljenje u bliskoj budućnosti. Dnevnik Perice gdje će srpski oficiri, dične, drčne, epske junačine iz velikoga Perice sada pucati po njemu i njegovu peterosobnom stanu na Zrinjevcu 1991., a Perica će onako dobar,

naivan i purgerski mlakast pjevati: Kako to? Kako to? Dok će njegova Nada iz Trebinja spremati kufere i odlaziti natrag bivšem momku Jovanoviću, pilotu JNA, u Beograd. Sada je spremna imati i djecu, iako po starosti, biološki, ne bi išlo. Ali onak' ideološki, išlo bi. S Pericom se posvetila karijeri, pa s njim, kulturološki nije išlo. On, Perica, nemoćno će, prebirući tipke po rustikalnom građanskom pijaninu, pjevati: Kako to? Kako to?

Realnije je da smo spremni za treći Dnevnik Perice. Pobjeđuje Možemo u Zg, te je Zagreb sada slobodan grad kao onomad 45. Nada se iz Bg vraća s dva mala Jovana, a Perica k'o Perica, prima ju natrag u slobodarski Zg. I obožava Jovane. Odavno nema šlagera, ali ima: Moji su pobijedili 45. 91. je preskočena i završila je u ropotarnici povijesti. Tek ju maliciozna novinarka Maja Sever i neki tamo Aleksandar spomenu kao mračna vremena koja pod hitno treba zaboraviti.

Zbog izbora u Splitu i Zagrebu da se zaključiti da je upitna moja ocjena slabe gledanosti velikoga Pere. Mogla bih tu ocjenu opravdati da je Brešanov Perica ipak gledan na način reklame. Ideš nešto pojesti, popiti, pa na WC, a u pozadini se vrte sjetni šlageri. Nemaš blage što se reklamira, ali kad treba glasovati, vidiš Pericu kako anđeoski pjeva Sred pušaka bajuneta... i zaokružiš… Kad dođeš doma…, možeš tiho reći: fuck, ali tad je gotova priča.