Mario Maks Slaviček: U oči me ubode natpis na hrvatskoj kući – Вуковар је Србија!

Još bagrem raste u pola dnevnog boravka, a na hrastovoj rukom tesanoj gredi prekrivenoj mahovinom vrana jednim okom gleda u prolaznike, koprive i drač opkolile Hrvatski Dom i njemu nema dječje vriske, struganja žlice po tanjuru niti laveža psa. Grobna tišina, piše Mario Maks Slaviček, umirovljeni časnik HV-a.

Kuća u Vukovaru

Na samom rubu kuće visi kućni broj izrešetan mecima iz nedavnog rata i naziv ulice RATARSKA. Ulice koja postoji još od početka 18. stoljeća u gradu Heroju VUKOVARU na Slavnoj MITNICI. Iznad kućnog broja se kroz desetke slojeva kreča i boje, kad malo bolje pogledate LATINIČNIM PISMOM, krasopisom pisano pojavljuje metalni znak CROATIA OSIGURANJE, na njemu slika obitelji Hrvatskog težaka i Zagrebačka katedrala u pozadini, u dnu znaka piše UTEMELJENO 1884, a ispod toga POSTAVLJENO 1928.

Ponijela me slika obitelji na znaku kojeg je već pomalo nagrizla hrđa po rubovima, ono što mi je zapelo za oko je da niti jedan geler, šrapnel niti metak nisu oštetili sliku obitelji, dok su fasada i kućni broj izbrazdani do neprepoznatljivosti. Na čelu kuće krasopisnim brojkama stoji 1928. Ta kuća, ta slika obitelji, taj bagrem koji raste iz središta gdje je nekada pretpostavljam bio dnevni boravak, natjerali su me da na trenutak zastanem i bolje se u nju zagledam.

Hrvatski dom

Iako je bez krova, iako je oko nje i u njojzi drač i kopriva, iako je srušena kapija i u dvoru nema nikoga njenog, vidi se i osjeti, kad bolje pogledate da je to obiteljsko ognjište, da je to topli HRVATSKI DOM. Ono što privlači pozornost još iz daljine je, visoki, čvrsti i gordi dimnjak koji stremi ka nebu. Uz njega su snaše spravljale jela i pekle kolače, u neka davna vremena možda čak taj dan i kad su osigurali dom od mogućeg ZLA kako pokazuje već spomenuti znak.

Jesu li mogli ukućani, ukućani čijeg doma gotovo više da i nema sanjati i znati da sigurnosti nema od njihovih vlastitih susjeda? Jesu li mogli sanjati i očekivati da će iako su kraj njihova ognjišta jeli, pili, tugovali i veselili se „komšije“ biti ti koji će razoriti njihov HRVATSKI DOM, njihovo ognjište? Kako je taj Hrvatski Dom izdržao i preživio oluje, poplave, gromove i požare a nije opstao pod naletom mržnje prvog komšije, pitam se?
Je l’ tome kriva slaba konstrukcija Hrvatskog Doma? Je l’` tome kriv loš materijal kojim je Hrvatski Dom građen? Je li tome kriv meštar koji ga je osmislio i konstruirao? Je l’` tome kriv puk koji je pomagao u njegovoj izgradnji?

Prošlost

NE! Nije samo u tim stvarima krivica.
Krivica je ponajveća u tome što je onaj koji je vlasnik Hrvatskoga Doma i ognjišta, znajući prošlost koja se njegovim precima i njihovim ognjištima događala, ipak dopustio i po vjerskom i ljudskom običaju u svoj HRVATSKI DOM ravnopravno primio, pogostio, nahranio i napojio, dao toplinu svoga ognjišta, dopustio da u njegovu domu za njegovim stolom zapjevaju njemu nepoznate pjesme, nerazumljivim jezikom, oni koji ga kroz stoljećima mrze i žele imati ono što je generacijama njegovo.

Izreka pradjeda

Nije znao da njegov dom protiv toga ne može osigurati nitko osim Boga i bližnjih. Zaboravio je izreku svoga pradjeda koji je kazivao „Ma svi su ti zlotvori isti, uzmeš jednog tko ti zlo misli i čini te ga dobro zatvoriš u vreću i sjedneš na nju, drugog pak istog takvog “druga” i “komšiju” pozoveš za stol, nahraniš i napojiš. Zapamti mali, što ti misli onaj u vreći, misli ti i onaj za stolom“.

Okupatorski melos

Iz misli me trgnu buka koja je drečala iz nadolazećeg automobila, osim nepoštivanja brzine nije poštovao niti zakon o javnom redu i miru, jer je iz automobila tukla turbo – folk glazba. Tko je i što je nisam razaznao, no melodija mi je u trenutku podigla dlačice na zatiljku i vratila me u scenu kada je padao Vukovar pod okupatorsku čizmu, kad se taj melos iz limenih zvučnika s transportera širio uništenim gradom…..

Preko srušenih krovova, zatrpanih ulica, rupa od granata, dima i mrtvih nedužnih ljudi koji su bili po svim ulicama i ulazima. Prokletstvo! što se to događa, zna li taj mladac što se u ovom gradu ne za nas branitelje tako davno zbivalo dok je ta i takova glazba svirala? Ili pak znade i to slavi, prostruji mi kroz glavu. I taman kad htjedoh otići, uputio sam posljednji pogled prema porušenoj kući, kući koja je simbol obitelji, zajedništva, simbol trajnosti, tradicije i čvrstine. Kući koja je za me simbol topline i sigurnosti, koja sada zjapi prazna, ostavljena i zaboravljena, zaboravljena od onih čije je kosti grijala, čije je glave čuvala, čije je ime stvorila i prezime prenosila.

Ćirilica na hrvatskoj kući

Taman, dakle kad htjedoh krenuti dalje u oči me ubode natpis napisan uz sam temelj kuće, pismo koje u prvi tren moj mozak nije mogao procesuirati, crnim masnim slovima je na ĆIRILICI pisalo Вуковар је Србија! Tko god da je to napisao, ili zna nešto što ja ne znam, ili je nepismen i nije čitao povijest. Tko god tko je to napisao i to poželio, samo da je pogledao prema gore u smjeru neba, ka kućnom broju, da je samo digao pogled dok je nanosio ruglo temeljima ratom izbrazdanim vidio bi da tom natpisu i tim slovima tu nije mjesto i da kao takva tu ne mogu opstati.

To potvrđuju znak i pismo koje se na zidu nalazi stoljeće prije od onog koji je pokušao naružiti temelje Hrvatskoga Doma i ognjišta. No ne gledaju zlotvori prema gore, prema nebu. Oni gledaju u pod jer znaju da ne dolaze iz takove kuće niti u nju pripadaju.…

Lažni “naši”

Uza to sve najžalije mi je zaključiti kako niti kuge ni pošasti, ni te komšije 1990-tih ni drugovi iz komiteta ranije ne opustošiše hrvatski dom, ne isprazniše hrvatska ognjišta kao šta su to učinili i čine oni koji se nakon rata “našima” i “hrvatskim” prikazuju, koji se pred izbore u sve hrvatsko kunu samo kako bi badava dobivali iz hrvatskog džepa hrvatsku kunu pišajući po svim vrijednostima koji kroz povijest hrvatski dom i Hrvate krase. Slušaju pri tome po regionu s dojučerašnjim agresorima cajke, valjda čeljad jadna ne zna da bi im ti isti kad bi im se pružila prilika rušili dom i silovali majke.

“Ne zaboravite”

Kažem im to jer nije tako davno bilo i nije se prvi put ponovilo neka ne zaborave i neka poslije Očenaša u sebi ponove riječi koje preci pamte:

“Ja sam HRVAT, unuk HRVATA, sin HRVATA i otac HRVATA, dio sam tisućljetne loze ratnika čuvara HRVATSKE i HRVATA, uz mene je Svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj put i moj mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga. Vjera, Ljubav i Domovina mojoj su duši hrana.”

„Nitko domovinu ne može voljeti više od onih koji su spremni dati život za nju.“

U ime Hrvatskog Vojničkog Reda
ČUVARI DOMOVINE
Mario Maks Slaviček