Marko Ljubić: Veljača je ponizila žene! Njoj treba pomoć više nego žrtvama silovanja

Gledajući jučer emisiju Nedjeljom u 2, hrvatske državne televizije, a ne javne, kako se s ljevičarskih pozicija želi nametnuti, čovjeku ne preostaje ništa nego se prekrižiti ako je kršćanin, zavapiti Alahu ako je musliman ili preispitati sve na čemu njegov apstrahirani ratio počiva, ako pokušava u Hrvatskoj biti nešto izvan toga.

Jelena Veljača je u toj emisiji demonstrirala baš sve što teško ponižava najdublju prirodu čovjeka. Filozofsku, teološku, znanstvenu, a s obzirom na njen specijalistički poziv i dramaturšku te glumačku, jer je glumatanje smisla na idiotizmima bilo ponižavajuće i za kavanske bekrije.

Jelena Veljača je u Nu2 prije svega ponizila žene.

Ako su Britanci u obračunu s huliganizmom i egzibicionizmom domislili praksu preusmjeravanja televizijskih kamera s terena na koji su redom upadali huligani i gologuzi egzibicionisti i ako se to pokazalo efikasnijim od policijskog sprječavanja djelovanja tih izvansocijalnih ekstrema, da ne koristim pojam luđak, onda je razumno koristiti tu praksu svugdje.

Dobro, jasno mi je da Nu2 nije stadion Maksimir ili Poljud, ali kada se rade emisije uživo, onda pogotovo valja biti oprezan, jer poremećene društvene okolnosti dovode i do situacije da neki, čak i pristojno društveno pozicionirani manijak upadne u takve televizijske emisije. I jednostavno, svuče se. Pri tome, sve je jasnije da je od fizičke degutantnosti i ružnoće, deset puta razornija umna i komunikacijska. Ta degutantnost je u stanju razoriti čak i oku ugodno stvorenje, koje zbog izgovorenog, tonom i neverbalno postane strašilo.

Jelena Veljača se na svu sreću fizički nije svukla, iako bi i to možda jednome dijelu publike, poremećene stalnim višegodišnjim traumatiziranjem i iz te emisije bila radost, no to što je, ako joj je vjerovati, ta žena, pokazala i poručila, za ozbiljno je istraživanje društvenih poremećaja.

Zašto društvenih?

Naime, ako netko s takvim “razmišljanjem”, ciljano pod navodnicima ovo “razmišljanjem”, jer ono što je Veljača govorila ni po jednom kognitivnom načelu ne mogu biti utemeljene misli, može doći u vrlo referentnu televizijsku emisiju i predstaviti se kao osoba tjedna, onda to što ta osoba kaže ili iskaže nije ni izbliza njen problem, nego indikator golemih društvenih poremećaja.

Gledajući te grimase, pokrete, a pogotovo fanatizirani pogled, slušajući te potpuno nastrane nadrisociološke teorije i “mišljenja”, teorije “ženskog i muškog vlasništva”, tu papazjaniju narativa o ženama, nisam mogao nego zapitati se ima li smisla ovo što govori Veljača u svijesti onoga što mi baštinimo kao ljudsko ponašanje i djelovanje.

Među ljudima su žene praiskonska ljepota, duh, finoća, približno savršenstvo ljudskog postojanja. Takvo zastrašujuće duhovno, iracionalno i pseudointelektualno razmišljanje osobe kojoj neusporedivo više po svemu prikazanom, treba pomoć, nego navodnim ženama koje je Veljača navalila štititi, samozvano naravno, teško je susresti čak i u literaturi, iako povijest ljudskog filozofskog, književnog i umjetničkog stvaralaštva svašta baštini.

Veljača ne bi bila vijest, da nije bila sat vremena pred kamerama i to izvan stadiona.

Žena je prvorazredna vijest jer se doslovno po njoj može i mora nazvati društveni poremećaj aktualnog trenutka hrvatskog društva, u kojemu osobe bez ikakve kompetencije dijagnosticiraju društvene procese i nameću rješenja. To društveno dijagnosticiranje i nametanje rješenja je zlostavljanje do te mjere degutantno, da i sam pojam silovanja, koji je iznjedrio Bog zna kako Veljaču u fokus javnosti, ispada posve benigna socijalna pojavnost.

Jer, takvo nasilje i umno silovanje, kojemu smo svjedočili u Nu2, takvu razinu dijagnostičke zamolbe svim psiholozima, psihijatrima, ali i antropolozima u cjelini, teško je bilo godinama unazad, usprkos potpunoj poremećenosti društvenih standarda, vidjeti. Jelena Veljača će stoga usprkos namjeri da ostavi dojam kolutajući očima i zavrćući ustima i licem dok govori, ostati upamćena, ne kao osoba koja nudi, nego kao osoba kojoj hitno treba pomoć.

To ističem jednim dijelom i zbog toga što su poremećaji u društvu utjecali na socijalno-komunikacijsku devijantnost poimanju hrvatske žene, a većim dijelom zbog svijesti o tome, da je takav socijalni poremećaj stvorio sljedbu Veljači. To onda nije individualni problem osobe koja upada pred kamere, nego društva. Zato, uz hitnu pomoć Veljači, hitno je potrebno pomoći Hrvatskoj u kojoj se Veljače industrijski proizvode. Pitanje je gdje je kritična granica društvenog imuniteta i kada može postati prekasno.