MEMENTO

Još uvijek stojim pognute glave

Ispred bijelog mramornog križa

Okružen svijećama koje gore

I pitam se: Bože, kako im je bilo?

 

Koje su slike njihove zenice krile

I koje su riječi izgovarale usne,

Dok su odlazili na put bez povratka

Pognutih glava i zamagljenih pogleda?

 

Bože, kako im je bilo dok su čekali,

Dok su stajali u redu za gubilište

I slušali obijesni kikot krvnika

Što su se naslađivali njihovom mukom?

 

Jesu li ih jako pekle rane,

Jesu li bili gladni i umorni,

Je l' im bilo hladno,

Bože, je l' im bilo hladno?

 

I jesu li u toj studeni osjetili toplinu doma,

Vidjeli bjelinu Božićnih snjegova

I Tebe kako ležiš na slami

U crkvici staroj i trošnoj?

 

Jesu li ih pratile oči najmilijih,

Poljane djetinjstva, modra jezera,

Planinske vrleti i hladovine šuma,

Na tom putu u vječnost?

 

Znam da si ih pohodio Bože

U tim posljednjim trenucima.

I pozvao k sebi, u kuću Oca svojega,

Njih, pravednike i mučenike naše.

 

I jesu li Ti rekli što, kaži mi Bože!

 

Jesu li pitali za nas koji nismo bili s njima,

Za nas koji smo ih izdali kao Petar Tebe

I zanijekali pred krvnicima da ih znamo?

 

Jesu li pitali za nas, Bože svemogući?

 

Jesu li nam oprostili Bože,

Tu tešku i podlu izdaju,

To odricanje od njih i sebe,

Kao što si Ti oprostio Petru?

 

     

                                                   Studeni 2018.

                                                    Zlatko Pinter