Što se to događa s hrvatskim braniteljima iz 1991.? Naime, ta je godina bila najvažnija u svetom hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Oni koji su se te godine uključili u stvaranje hrvatske države, poglavito dragovoljci, nisu kalkulirali, krenuli su sa srcem i nisu marili hoće ili ne će stradati, dok za one koji su se uključili kasnijih godina to se ipak ne može reći

(svaka čast iznimkama), što drugim riječima znači da ono što je partizanima bila 1941. to je nama bila 1991., s time što su se prvi borili za Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku unutar te tvorevine, a drugi isključivo za Hrvatsku – slobodnu, samostalnu i demokratsku. To je ogromna razlika.

Nu, nakon gotovo 30 godina od početka stvaranja hrvatske države, često se znamo pitati: a gdje su danas oni koji su uistinu bili prvi kad je trebalo?

Može pričati što tko hoće, ali dobrim dijelom prekrila ih je šaš i trava.

Ako se i spominju, spominju se samo  kao puste brojke.

Istina, iz tog vremena jedino se govori i piše o stradalima i nestalima.

Hrvatska je kao malo koja država u svijetu pošteno zbrinula sve te ljude, odnosno obitelji poginulih.

Ali, da ne bude zabune  oni ratni vojni invalidi koji imaju manje od 20 posto ranjavanja, oni koje ni metak nije okrznuo te oni koji do sredine siječnja 1992. nisu sakupili 100 dana ratovanja dobili su malo ili ništa, a takvih je najviše.

Pa, tko to onda priča priče o privilegijama hrvatskih branitelja?

Pričaju (uglavnom) oni koje nigdje nije bilo 1991., ali ni kasnije. Oni neprestano okreću vodu na svoj mlin. Umjesto da govore i pišu gdje su bili i što su radili 1991.oni nama postavljaju pitanje, a gdje si ti bio i što si radio u vrijeme komunizma?

I na traj način umjesto da se mi bavimo njima, oni se bave nama!

Osobito su zanimljivi oni koji u nemogućnosti da pokažu i dokažu gdje su bili te najznačajnije godine u Hrvata, svako malo se raspišu ili objavljuju „znanstvene“ radove i knjige o Zrinskom i Frankopanu, Seljačkojbuni, ili pak pišu (prepisuju) knjige zapisnika s gradskih i inih poglavarstva iz 15. ili 16. stoljeća. Za te svoje „naučne“ radove odlično su i plaćeni, a zbog svog tako opširnog znanja koje seže i do petsto godina unazad vrlo lako postaju i akademici ili profesori na fakultetima (svaka čast iznimkama).

Nu, kako takve uglavnom ne zanima gdje je tko bio i što je radio 1991., nas i te kako zanima, gdje su oni bili 1573.?

U cijeloj  priči iznimno su zanimljivi i bivši partizani. Riječ je o ljudima kojih svake godine ima sve više (?), koji u zadnje vrijeme iskaču kao iz paštete. Oni „ne priznaju“ Domovinski rat, a još manje prvog hrvatskog predsjednika, branitelje i stradalnike. Za njih još uvijek postoji Jugoslavija, a Josipa Broza uzdižu kao da je još živ. Čak se od njih može čuti: Mi smo stvorili Hrvatsku! Pa, ako jesu, gdje su bili 1991.?

Najgore je od svega što su bivše partizane, KOS-ovce, Udbaše i slične danas dobrano „zamijenili“ njihovi sinovi i kćeri, od pravosuđa, politike, prosvjete do športa.

Nema gdje ih nema.

Njima su najomiljenije teme ustaški logori poput Jasenovca, dok za one srpsko-četničke iz Domovinskoga rata nikada nisu čuli! Također ih ne zanima ni Vukovar ni Škabrnja. Samo „Šesta lička“!

Većinu medija su također preuzeli oni koje „ne smiješ“ ni pitati- gdje su bili 1991.? Odmah te proglase desničarem ili nacionalistom.

Da nisu osvanuli pojedini portali, za Domovinski rat se ne bi ni znalo, odnosno znalo bi se ali kao „rat hrvatskih zločinaca“!

Nekada su zatvarali i tukli zbog hrvatstva, a danas su na djelu za te i takve neke „finije“ i „bolje“ metode. Ali, kako bilo da bilo hrvatske se branitelje (ako o njima ne pišu „oni iz 91.“) uglavnom  negativizira, pa čak im se i sudi i osuđuje i po tzv. zapovjednoj odgovornosti, ili po onom „naći ćemo i za vas nešto“. (Kako su se samo neki iživljavali na Gotovini, Markaču, Kordiću, a sada i na Tomislavu Merčepu!).

O velikom udjelu Hrvata u Domovinskome ratu koji žive u inozemstvu danas se gotovo ne govori i ne piše. I njih je u tom pogledu neopravdano „odnijela“ voda ispod mosta.

Žalosno je i jadno što je malo hrvatskih branitelja i u vrhu državne politike. Još ni jedan branitelj nije bio predsjednik od Vlade do Sabora, a kamoli Republike. Koliko ih ima među veleposlanicima? Mate Granić se neprestano busa u prsa sa svojim domoljubljem, a non-stop kadrove postavlja iz „svoje branše“ („malo tebi-malo meni“). 

Među braniteljima je sramotno malo i zdravstvenih djelatnika, od liječnika do medicinskih sestara. Sad im je, rekao je prof. dr. Andrija Hebrang, ukinut i status branitelja i dodijeljen status sudionika Domovinskoga rata!?

Još samofali da Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića proglase dragovoljcima iz 1991. i to bi tada bio zadnji čavao u one koji su bili – prvi kad je trebalo!

Mladen Pavković