Kad se spominju Vojno-redarstvene operacije vezane uz hrvatski obrambeni  Domovinski rat, manje-više većina ističe Bljeska, Oluju i još neke druge koje su se dogodile pri završetku velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Ali, toga sigurno ne bi bilo da se još 1991. nije branilo i obranilo od Srba, zločinačke JNA, Crnogoraca, domaćih izdajica i dezertera.

Naime, kada ste čuli da je netko na nekoj većoj svečanosti ili komemoraciji diljem Hrvatske, a poglavito u Kninu, gdje se svake godine obilježava Oluja, spomenuo vojne i ine ratne operacije Hrvatske vojske i policije iz 1991., kao što su Otkos, Orkan i Papuk?

A da nije bilo 1991., a poglavito tadašnjih dragovoljaca, koji su se gotovo u nemogućim uvjetima, u napadnim djelovanjima (!), suprotstavili daleko bolje organiziranoj i obučenoj agresorskoj ratnoj mašineriji, Bljesak, Oluju i sve ostale ratne akcije, osobito tijekom 1995., mogli bi samo sanjati.

O tome je objavila i knjigu povjesničarka dr. Janja Sekula koja je uz ostalo naglasila da se prvi oružani sukob u Hrvatskoj dogodio upravo u zapadnoj Slavoniji, 1. ožujka 1991., kada je napadnuta policijska postaja u Pakracu te da su te godine i poražene srpske i ine snage na tom području, a koje se prostiralo na nekoliko tisuća četvornih kilometara, dok je do svibnja 1995. pod okupacijom ostalo svega 500 kilometara, koje je oslobodila tada već dobro uvježbana, naoružana i profesionalna Hrvatska vojska i policija, naravno uz ovakvu i onakvu pomoć SAD-a i drugih, kakva je recimo izostala na početku Domovinskog rata, kad su pali Vukovar, Škabrnje i niz drugih hrvatskih gradova i mjesta, i kada su počinjeni najstrašniji zločini agresora, za što ni do danas gotovo „nitko“ nije ni odgovarao, a kamoli platio ratnu odštetu.

Dakle, u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu ključna je bila 1991. i ključni su bili oni koji su se tada uključili u obranu hrvatske Domovine, jer da smo tada pokleknuli i u zapadnoj Slavoniji, ono što se dogodilo s braniteljima i civilima u Škabrnji i Vukovaru bila bi „dječja igra“.

Stoga, predlažemo da SVI  hrvatski branitelji iz 1991. imaju „poseban“ status, baš kao i njihove obitelji, a koji će ostvariti putem zaposlenja, školovanja djece, plaća i mirovina, dobivanja stanova i drugog, što proteklih  godina ostvaruju jedino stradalnici (invalidi i obitelji poginulih), dok oni koji nisu imali „sreće“ da ih u velikosrpskoj agresiji pogodi metak, osim „Spomenica“ i sličnih priznanja  nemaju – ništa!

Da smo izgubili rat 1991.u Hrvatskoj i Srbiji ne bi bilo dovoljno logora ni „vrba“ na kojima bi okončali svoje živote oni koji su bili prvi kad je trebalo!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)