Mladen Pavković: U Kumrovcu „više“ jugoslavenskih zastava nego posjetitelja u Trgovišću!

U Kumrovcu se na veliko priprema i najavljuje, za 27. svibnja, - Dan mladosti- Dan radosti, sramna manifestacija posvećena Josipu Brozu Titu (1892.-1980.), trostrukom heroju propale Jugoslavije.

U istom mjesecu rođen je i prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i utemeljitelj RH dr. Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 15. svibnja 1922. -Zagreb, 10. prosinca 1999.).

Na obljetnicu smrti Tita  u Kumrovec će doći nekoliko tisuća ljudi, a na obljetnicu rođenja Tuđmana u njegovo rodno mjestu tek samo „oni koji moraju“!

To nije od jučer, tako je to godinama.

Međutim, jedan dio hrvatskih i inih političara i politikanata u ovo vrijeme sve više zaokupljaju  predizborne igre, ili bolje rečeno, borba za vlast. Već sada se ne biraju sredstva i svatko svakoga nastoji ocrniti. Kad se u tu igru žele uključiti i hrvatski branitelji, odnosno ljudi koji su stvarali i stvorili hrvatsku državu, kad počnu tražiti  svoja prava i pitati: a gdje smo tu i mi?, onda se nerijetko od pojedinaca koji su na ili oko ljevice, ali i  vlasti može čuti i to kako branitelji ponovno žele neke „privilegije“ i tome slično. Da nije smiješno bilo bi žalosno. Neke, očito,  treba podsjetiti kako su baš branitelji stvorili Hrvatsku – rušeći Jugoslaviju, a samim time i - Tita! Takve smicalice podmeću rigidni ljevičari, režimski plaćenici, medijske prostitutke i naposlijetku, patuljci hrvatske politike. Eto, male tv ekrane, poglavito HRT-a, naprosto su preplavili i oni koji se otvorene ne slažu s hrvatskom državom, njezinim vodstvom, a najmanje s prvim hrvatskim predsjednikom i ratnim ministrom obrane.  A i oni, ti i takvi, također žele i nastoje doći na vlast..Za razliku od istinskih hrvatskih branitelja, mediji, kako rekosmo sve više i sve žešće zovu političke „propalice“, koji samo teže osobnom bogatstvu i kojima u životopisima izostavljaju gdje su bili i što su radili tijekom velikosrpske agresije Za te i takve „hrvatske velikane“, ako se razumijemo, uopće nije važno tko je gdje bio i što je radio u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Oni su se tko zna iz kojih rupa pojavili nakon ostvarenja države i s titulama profesora i doktora, zastupnika u Hrvatskom saboru, načelnika, gradonačelnika ili župana (svaka čast iznimkama) stali analizirati što je bilo dobro, a što loše tijekom stvaranja hrvatske države. Da je kojim slučajem Hrvatska rat izgubila, ne smijemo ni pomisliti kako bi prošli hrvatski branitelji kad bi im sudili ekstremno lijevi i njihovi sateliti. Svaka čast da smo imali dr. Franju Tuđmana. Da je bio netko drugi na njegovu mjestu, recimo konvertiti, Mesić, Josipović, Manolić i slični, pitanje je na što bi nalikovala današnja Hrvatska. Tuđman je pod svaku cijenu želio mir, a ne rat. Naime, zaboravlja se i to koliko su puta Srbi, predvođeni ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem (1941.-2006.) izigrali potpisane dogovore o miru, odnosno prekidu vatre. Sjetimo se samo neuspjele Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji koja je počela djelovati 7. rujna 1991. u Haagu. Apeli te konferencije, da se prekine rat u Hrvatskoj, nisu imali odjeka. Odmetničke snage Slobodana Miloševića nisu poštovale  ni sastanak u Igalu 17. rujna 1991. koji je sazvao lord Carrington, a na kojem su pored Miloševića još bili dr. Tuđman i general Veljko Kadijević, (1925.-2014.), tadašnji sekretar za narodnu obranu u Saveznom izvršnom vijeću, koji nažalost nikada nije bio ni na jednom ozbiljnom popisu čak ni osumnjičenih za ratne zločine. Kad je Stipe Mesić, kao predsjednik Predsjedništva SFRJ naredio da se JNA povuče u vojarne, Kadijević to nije želio provesti. Na temelju tog neposluha Mesić je ocijenio i javno izjavio da je vojska izvela puč u SFRJ. Što jest jest! I Ante Marković, kao tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, također je zatražio ostavku generala Kadijevića, ali je on nije dao, već je isključivo slušao Miloševića, baš kao što je to činila i zločinačka JNA. I tko je onda odgovoran za rat u Hrvatskoj? Sa svakim potpisanim prekidom vatre srpsko-odmetničke (četničke) snage bile su sve žešće u nakani da stvore Veliku Srbiju, ne birajući sredstva. I kako je onda Carla del Ponte mogla krivicu za rat na ovim prostorima svaljivati na Hrvatsku i njezine generale, a da  nije (ozbiljno) ni optužila Kadijevića i njegove kompanjone? Inače, za većinu najvažnijih hrvatskih medija stvaranje hrvatske države isključivo služi kao obračun s Tuđmanom i svim istinskim junacima Domovinskog rata. Pojedini novinari, osobito prigodom Tuđmanove obljetnice rođenja ili smrti, s toliko zla i mrženje pišu o Hrvatskoj kao da im izvješća sastavlja pokojni Milošević, živi Šešelj ili četnički vojvoda Đujić. Nekome je i te kako stalo da se i dalje provodi kriminalizacija Domovinskog rata, da se rehabilitiraju četnici, kojima se čak osigurava i povratak, te da se potiče antihrvatska klima. Naime, kako je moguće da je nama (ili bolje rečeno njima) važnije kako će živjeti Srbi koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u agresiji na Hrvatsku od toga kako danas žive oni koji su branili i obranili hrvatsku državu? Kako je moguće da u hrvatskoj zemlji sve više „uskrsavaju“ Tito, Jugoslavija i komunizam? Kako to da ljubav prema Hrvatskoj opet postaje „krivično djelo“, kako to da su opet sumnjivi oni koji su se dokazali u vrijeme rata na hrvatskoj strani? Bojimo se da nas neki ponovno žele vratiti u bivša vremena bratstva i jedinstva, kada su Hrvati bili ekstremisti s kojima se ne razgovara, koje se hapsi, u koje se puca i koje se gaze.

Tijekom školske godine u Veliko Trgovišće i nadalje dolazi malo učenika. Idu u Kumrovec, ali ne i u mjesto rođenja Tuđmana.

Hrvatska vlast, na čelu s predsjednikom Andrejom Plenkovićem, treba mnogo više učiniti za Trgovišće, tim prije što je i to mjesto dio hrvatske povijesti.

U Kumrovcu nažalost relativno često ima „više“ jugoslavenskih i srpskih zastava nego posjetitelja rodnog mjesta utemeljitelja hrvatske države.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)