Prošla je još jedna obljetnica rođenja dr. Ivana Šretera. U medijima, osim pojedinih portala, nije bilo ni slova.

Notorni i nesretni pupovci brinu  gotovo o svakoj navodnoj žrtvi srpske nacionalnosti.

A mi imamo na stotine, pa i tisuće istinskih Junaka Domovinskoga rata, poput dr. Ivana Šretera, pa – ništa. 

A i rođenje ovog velikog domoljuba i te kako je prigoda da se upitamo i da pitamo – gdje su naši najmiliji!

Nu, u većini hrvatskih medija i dalje su najglasniji oni koje nismo susretali u vrijeme stvaranja slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Čak za dobar dio njih slobodno se može reći da su tajkuni, dezerteri, izdajice, pa i ratni zločinci. Ti i takvi kao da su jedva čekali da istinski Junaci Domovinskoga rata na ovaj ili onaj način odu s političke scene, pa da onda oni preuzmu glavnu riječ. Naime, jeste li ikada čuli od raznih pusića, teršelički, manolića, boljkovca, mesića, josipovića, stanimirovića, pupovca, frljića, goldsteina, pavičića, pilsla, stazića, džakula, jovanovića i niz njima sličnih pomozbog junacima, da su spomenuli ime časnog i uvaženog  dr. Ivana Šretera(Pakrac, 22. prosinca 1951.- 1991.?)?Bio je progonjen u bivšoj Jugoslaviji, a u vrijeme obrambenog Domovinskog rata su ga srpski četnici odveli u „nepoznato“ i otada mu se gubi svaki trag. Vodi se kao – nestali. General Hrvatske vojske Ljubo Ćesić Rojs  u jednoj tv-emisiji izjavio je da Veljko Džakula sigurno zna na koji je način oduzet život i gdje je pokopan ovaj hrvatski mučenik, kojem su na žalost dosad jedino Pakrac i Lipik dali zasluženo priznanje.

O ovom hrvatskom velikanu objavljena je i knjiga „Dr. Šreter“ (Zaklada „Dr. Ivan Šreter“, Zagreb, 2005.) u kojoj se ističe da je 18. kolovoza 1991., vraćajući se kući osobnim automobilom iz Zagreba, nasilno otet u naselju Kukunjevac, na dionici ceste Kutina-Pakrac. Prema iskazu svjedoka, pobunjeni Srbi postavili su barikadu na cesti s ciljem da otmu upravo dr. Šretera. Ostali automobili su propuštani, a barikada je sutradan uklonjena. Na mjestu otmice viđene su osobe s puškama i šljemovima na glavi. Kasnije se ustanovilo da su tih dana nasilno odvođeni u logor Bučje, nedaleko Pakraca, i ostali civili po kriteriju: svi osim Srba.Navodno, prema nekima, dr. Šreter nije odveden u sam logor Bučje, već je zatočen nedaleko tog mjesta u napuštenoj kući u selu Branešci na kućnom broju 110. Bio je fizički i psihički zlostavljan, što je dovelo do vrlo teškog zdravstvenog stanja. Od tada mu se gubi svaki trag, sve do danas. Neki su posvjedočili da su ga živa posljednji puta vidjeli 29. kolovoza 1991. U prvim danima otmice s dr. Šreterom bio je i njegov iznimno cijenjeni kolega dr. Vladimir Solar, ali on je vrlo brzo prebačen u logor Bučje, a potom u zatvor u Staroj Gradiški.

Srbi iz Pakraca i okolice, koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, na čelu s Džakulom, znaju sve što se događalo u logoru Bučje, a vjerojatno i na koji je način ubijen dr. Ivan Šreter. Šute. Prave se da ih se to ne tiče, iako u to vrijeme nije smrt zadesila samo ovog nevinog liječnika, već i mnoge druge Hrvate. No, kad je Pakrac oslobođen i kad su hrvatski policajci uhitili Veljka Džakulu (4. svibnja 1995.) – to se ne zaboravlja. (Nikada nije bio suđen!) Ali, ne zaboravlja se ni to da je 5. kolovoza  2012. godine tog istog Džakulu, koji je ratovao protiv hrvatskog naroda, bivši predsjednik RH Ivo Josipović pozvao kao svoga gosta (sic!) u Knin, na obljetnicu Vojno-redarstvene operacije Oluja95, samo iz razloga da na izborima dobije koji glas i od onih koji su napadali i ubijali Hrvate. Ima li nešto sramnije od toga, tim više što se tada nije usudio javno izreći imena hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača? Prije nego li je zvao Džakulu u Knin trebao ga je pitati: gdje je zakopan dr. Ivan Šreter, odnosno što  zna o logoru Bučje? Na taj način Josipović je zaštitio bivšeg ratnog zločinca, a još jednom na žalost „pokopao“ dr. Ivana Šretera, velikog Hrvata, humaniste i čovjeka koji je za razliku od Džakule uvijek zastupao politiku nenasilja.

Početkom devedesetih godina, dr. Šreter je postao predsjednik  pakračkog Ogranka HDZ-a i predsjednik regionalnog Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Kad se održavala osnivačka skupština Ogranka HDZ-a u Pakracu tamošnji Srbi su se ponašali kao razjarena rulja, razbijali su automobile, kleli su sve što je hrvatsko te fizički napadali Hrvate. Čak su palili i hrvatske zastave. Sve se toga vrlo dobro sjeća Veljko Džakula. No, i unatoč takvoj srpskoj politici, dr. Šreter im je govorio da daju svoje poslanike, svoje delegate u sva tijela  i da će o svakom problemu razgovarati i dogovoriti se. „Puščanim cijevima, miniranjem, skvrnjenjem naših svetinja nećete postići ništa““ – govorio im je.

Džakula i njegovi pajdaši o tome nisu željeli ni čuti. I baš zahvaljujući njima Pakrac je postao „drugi“ Vukovar!

A nevolje dr. Šretera počele su mnogo ranije, još 1984. godine. Tada je kao liječnik – specijalist pregledavao nekog notornog  Srbina  Stevu Majstorovića i pri upisu liječničkog nalaza u zdravstveni karton u rubriku zanimanje upisao je izraz „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“. Tada ga je zbog toga u svom eseju optužio srpski pisac - četnik Goran Babić u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ (28. listopada 1984.). Urednik ovih dnevnih novina bio jeDuško Mažibrada, a kao njegovi najbliži suradnici, iz tog vremena, spominju se Zoran Erceg, Zlatko Gall i Srećko Lorger.

Dr. Šreter je zbog toga osuđen, zatvaran i proganjan sve do početka 1990. godine!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)