Na današnji dan 1992. godine na gospićkom su bojištu poginula dvojica pripadnika HOS-a Zdravko Čanak i Goran Milneršić.
Na današnji dan 1992. godine na gospićkom su bojištu poginula dvojica pripadnika HOS-a Zdravko Čanak i Goran Milneršić.
Goran Milneršić rođen je u prosincu 1970. godine u Rijeci. „Bio je nježno dijete kovrčave plave kose“, prisjetila se njegova majka Beatrica koja je nastavila sjećanje na sina: „Rano je obolio od astme što ga je pratilo sve do odlaska u školu kada su se napadi astme malo prorijedili, a zatim i nestali. Ta bolest nije ga omela da bude veselo dijete. Stariji brat Tihomir bio mu je uzor. Imao je puno prijatelja, kuća je uvijek bila puna djece, a od drugog razreda osnovne škole bio je u izviđačima.“
Goran je završio Strojarsko-brodograđevnu školu u Rijeci. Slobodno vrijeme provodio je u izlascima s prijateljima te na Kantridi kao strastveni navijač Nogometnog kluba Rijeka. Tih godina njegova majka spomenula se idućim riječima: „Razvio se od onog jednog malenog nježnog dečka u jednog velikog dobrog čovjeka koji se jako radovao životu. Imao je djevojku koju je jako volio kao i mi svi i radovao se životu s njom. Njegov život doživljavam kao radost postojanja sve dok su to okolnosti dozvoljavale. Tu radost širio je na sve nas. Kad je ušao u kuću kao da mi je sunce ušlo u kuću, uvijek je bio veseo.“
Okolnosti su se promijenile početkom agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine govori Goranova majka: „Kada je sve to krenulo na Hrvatsku mi smo bili šokirani i o tome se puno pričalo u kući. On je očito donio odluku da se pridruži dragovoljcima no mi to nismo znali. Jednog dana samo je otišao, nije ga bilo. Mislila sam da je kod djevojke no on me nazvao iz Gospića i rekao da je primljen u 118. brigadu Hrvatske vojske. Tada mi je rekao da se ne brinem i da misli da svi koji su zdravi da trebaju pomoći opstanku naše zemlje.“
Njegov suborac iz 19. bojne HOS-a Božidar Juršević sjeća se Gorana koji je u postrojbu došao u zimu s 1991. na 1992. godinu: „Mi u HOS-u bili smo pod zapovjedništvom Mirka Norca koji je zapovijedao 118. brigadom. Ja sam došao u Liku u studenom, a Goran nešto kasnije. Dosta smo se družili, bio je veseljak, imao je dugu kosu koju je ošišao neposredno prije pogibije. Patak, kako smo ga zvali bio je odvažan, pravi dečko, malo drugačiji od drugih kako bi se reklo. Pozitivac i zafrkant, uvijek dobre volje. Bio je dobri duh te naše 19. bojne HOS-a koja je bila ustvari jačine voda, a ne bojne, bilo je nas tridesetak, uglavnom iz Rijeke i okolice. Mi smo u studenom 1991. oslobodili selo Ornice kraj Gospića gdje smo držali položaje, a poslije smo prešli u susjedni Lički Ribnik.“
Upravo u Ličkom Ribniku na današnji dan Goran Milneršić je stradao zajedno sa Zdravkom Čankom. „Zdravka smo zvali Šerif. On je bio malo povučeniji, no u trenucima odmora i opuštanja bio je urnebesan, baš je bio duhovit.“, sjeća se tog Riječanina rođenog 1957. Božidar Juršević kojem još uvijek taj 7. ožujka 1992. u živom sjećanju: „Ja se sjećam toga dana kao danas. Bilo je sve mirno. Čitao sam Globus, sijalo je sunce. Kao da smo na godišnjem. Kuća u kojoj smo bili smješteni bila je dvjestotinjak metara od mjesta gdje smo držali položaj na prvoj crti. Patak i Šerif su došli i rekli su kako su nabavili metke za mitraljez koji smo imali na položaju i da idu to malo urediti. Par minuta nakon što su otišli čulo se kako je ispaljena tenkovska granata. Goran i Zdravko bili su kraj jednog drva i granata je pogodila to drvo, a bila je rasprskavajuća granata i geleri su se odbili na njih. Mi smo odmah dotrčali, Zdravko Čanak bio je na mjestu mrtav, a Goran je davao znakove života i brzo smo ga odvezli u gospićku bolnicu no do bolnice je umro. Nakon toga cijeli taj dan su nas granatirali i nisu nam dali mira.“
Pogibija 21-godišnjeg Gorana Milneršića shrvala je njegova oca Tihomira i majku Beatricu. „Taj dan bila je subota i kada sam čula na televiziji da su poginula dvojica branitelja na prvoj crti. Isti čas sam znala, ne znam kako sam znala, ali znala sam da je jedan od njih Goran. Odmah sam zvala brojeve koje sam imala no nitko mi nije htio reći što se dogodilo, ipak bila sam uporna i oko 2,3 u noći dobila sam potvrdu da je stradao. Sahranili smo ga na groblju Kozala u Rijeci. Toliko je volio odoru hrvatske vojske da sam ga sahranila u njoj.“ sjeća se s puno boli Beatrica Milneršić kojoj je 2002. preminuo i sin Tihomir. Životne tragedije prebrodila je uz molitvu i vjeru. „Nakon Goranove pogibije počela sam ići u Molitvenu zajednicu Krvi Kristove. Kada je Tihomir preminuo već sam bila zaštićena potpunim predanjem u Boga. Već mi je odavno postalo jasno da su mi ta djeca bila povjerena da ih odgojim i da mi ništa ne pripada.“, završila je svoje sjećanje Beatrica, majka heroja Domovinskog rata Gorana Milneršića.
Izvor - usmeno svjedočanstvo Božidara Jurševića
usmeno svjedočanstvo Beatrice Milneršić
Dragan Ogurlić: "Rijeka u Domovinskom ratu"
