Ništa lakše, neka visi – Kramarić!

Svi su gledali i aplaudirali Luki Modriću, koji je slavodobitno izlazio, a obrana i kamera su zaboravile na Wales koji nam je otrgnuo dva već osvojena boda

Tko je kriv što Hrvatska nije startala pobjedom na kraju kvalifikacija?

a) Kramarić koji nije dodao Perišiću

b) što nismo naučili bečku lekciju

c) što nismo odigrali dovoljno dobru utakmicu

Hrvatska je u novi ciklus kvalifikacija ušla kao treća reprezentacija svijeta, s izbornikom koji je produžio ugovor, na stadionu koji je danima bio rasprodan, te protiv suparnika koji nije iz ešalona – velikih, već prije bih rekao družine iz C razreda. Jedan upućeni udarac u okvir gola, u trenucima u kojima su kao u Beču 2006. godine svi slavili, a ovoga puta svi gledali i aplaudirali Luki Modriću, bio je dovoljan da nas podsjeti da smo reprezentacija od – krvi i mesa. Sklona nogometnom kiksu, dobroj igri sat vremena, te konstataciji da smo jednako jaki, ali i slabi na onim istim pozicijama na kojima smo to bili i u trenutku kada smo brončanu svjetsku medalju u katarskoj pustinji stavili oko vrata.

Ivan Perišić, osobno mi je ekstra drag i pošten nogometaš. I kao senator ima svakako pravo naljutiti se, ne i tako verbalno se obrušiti na kolegu, ali svakako ima pravo iskazati svoje nezadovoljstvo što mu Andrej Kramarić nije dodao loptu u povoljnoj situaciji. I ništa lakše je sada nego napisati – neka visi Kramarić. Sjetio sam se Davora Šukera, nenadmašnog golgetera, kojem se nikada nitko ne bi usudio prigovoriti ako nije dodao loptu. A dodao je loptu – rijetko. Doduše, bio je i nešto učinkoviti Da, Andrej Kramarić je napadač, koji ima dozu egoizma (a koji napadač nema), ali u toj akciji i situaciji ne mogu prihvatiti da nem je Andrej Kramarić – oteo dva boda.

Bila je to nekako klasična naša utakmica. Klasom superiorni u odnosu na suparnika u sredini igre, sa stvorenih nekoliko pravih i izglednih prigoda, ali i problemom s kojim živimo od odlaska Marija Mandžukića. Mi smo momčad koja relativno lako stiže do gol prigode, ali nismo više u vrhu napada toliko raznovrsni i lucidni da golove postižemo – lagano. I to se vidjelo u Splitu: svoje prigode nismo realizirali, a dopustili smo kiks. Zlatko Dalić je iz igre povukao Luku Modrića, kako bi mu stadion ovacijama još jednom odao poštovanje. Problem je što su to gledali i igrači, dok su gosti izveli jednu, jedinu akciju koju znaju i mogu izvesti. Znali su da smo u Dalićevoj eri najviše pogodaka primili iz prekida.

Bili smo bolji, odigrali na trenutke dobro, pali u završnici dvoboja, na kraju i pomalo nepravedno izgubili dva boda. Netko je dometnuo – sreća? Koja nas je toliko voljela u posljednjih nekoliko godina.

Za tri dana je sada puno ozbiljnija utakmica u Bursi. Nadamo se da će se duh fortune Daliću odmah vratiti u bocu.