"Do mene je sjedao Ivica Horvat, policajac iz Vinkovaca. Tu scenu neću zaboraviti nikada, dok sam živ. U autobusu ročni vojnik, puška uperena prema nama, morali smo imati glave spuštene prema dole, nisi smio podići glavu. Kad smo došli do vojarne, ulazili su u autobuse, prozivali neka imena, iz svakog autobusa bi izašla trojica, četvorica. Mi smo gledali kako ih udaraju kundacima, nogama, rukama. Zadržali smo se tu nekih sat, sat i pol. Uzeli su one držalice, krampe i krenuli smo prema Ovčari…"

Ivica Horvat, za obitelj i prijatelje Ivo, rođen je 27. studenog 1958. godine u Vinkovcima kao treći od četvero djece Katice rođ. Đerfi i Josipa Horvata. U Vinkovačkom Novom Selu pohađao je OŠ Slavko Knežević, danas OŠ Bartola Kašića, a potom je u Školi učenika u privredi metalske i elektro struke u Vinkovcima završio srednjoškolsko obrazovanje. Nakon što je stekao zvanje bravara, Ivica odlazi na odsluženje vojnog roka u Suboticu, Republika Srbija, a potom se zapošljava u poduzeću Graditelj – Standard, gdje radi do demokratskih promjena.

Godine 1984. oženit će se Marijom Posavac koja će im sljedeće godine roditi kćer Andreu, potom 1986. sina Ivana i 1989. drugu kćer, Suzanu.

Ona će ispričati: "Iako su moga supruga svi zvali 'Ivo', za mene je bio i zauvijek ostao moj Ivica. Iako se nije bavio sportom, rado je pratio sve sportske događaje, osobito nogomet. Bio je tih, nenametljiv, nije se volio isticati. Nije to značilo da ne voli društvo, naprotiv, veselio se da mu dođu, ali je volio biti u krugu bliskih i dragih osoba". 

Ivica Horvat dana 15. siječnja 1991. godine postaje djelatnik MUP-a RH te je odmah raspoređen na službu u Vukovar gdje počinje raditi kao pozornik, na osiguranju objekata i patrolnoj službi. 

Marija Horvat će se prisjetiti: "Tijekom rujna, tzv. kukuruznim putem, Ivica je došao u Vinkovce vidjeti mene i djecu i po drugu odjeću. Tom prigodom mi je ostavio svoj službeni pištolj koji sam kasnije vratila i rekao mi da ne dozvolim da im živi padnemo u ruke. Pitala sam se čega se tamo nagledao kada mi je to rekao, ali znam da je bio strašno potresen još od događaja na Krvavi Uskrs, a o kojem se gotovo nikada ne priča. Na taj dan, u poslijepodnevnim satima, kao patrola, fizički su napadnuti u Borovu Selu pri čemu su se jedva spasili, no kući je došao pretučen i pun modrica.

Ono što je tada tamo doživio, čuo i vidio, na njega je ostavilo dubok trag. Nakon toga se u Borovu Selu ubrzo dogodio masakr policajaca i on je znao na što su četnici spremni ako padnu u njihove ruke. Toga dana kada sam ga posljednji put vidjela, samo je ponavljao: 'Čuvaj djecu'.

Znala sam da su neki otišli iz Vukovara i više se nisu vratili i ja sam ga molila i nagovarala da se ne vrati ni on, no za to nije htio ni čuti. Rekao je: 'Dao sam riječ da ću se vratiti'. Nažalost, kući se nije vratio nikada više. Još se dva puta uspio javiti telefonom iz grada u okruženju i to je bilo sve". 

U ratnoj evidenciji vukovarske policije ostat će zabilježeno kako je između ostalih položaja Ivica bio i na položaju na Mitnici, na desnoj strani uz Dunav, do Vučedola, punkt Iločka ulica, pod zapovjedništvom Zorana Boškovića. Nakon što je tijekom minobacačkog napada krhotinama ozlijeđen u predjelu glave, raspoređen je na osiguranju policijske stanice i bolnice.

Supruzi Mariji netko od preživjelih suboraca ispričat će kako je, kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena i Ivica krenuo u proboj, no da je grupa s kojom je krenuo naišla na minsko polje gdje su neki branitelji poginuli, a neki ranjeni, među njima i Ivica u ruku, te su se vratili.

Nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu Ivica Horvat je, zajedno s ostalim ranjenicima, braniteljima i civilima, zarobljen, te deportiran na farmu Ovčara pet kilometara udaljenu od grada, gdje su nakon zvjerskog zlostavljanja pogubljeni i zakopani u masovnoj grobnici.

Da su slutnje koje je Ivica izrekao supruzi pri njihovom posljednje susretu točne, potvrđuje i izjava Hajdara Dodaja, mladića koji je tek pukom srećom preživio pokolj na Ovčari:

"Do mene je sjedao Ivica Horvat, policajac iz Vinkovaca. Tu scenu neću zaboraviti nikada, dok sam živ. U autobusu ročni vojnik, puška uperena prema nama, morali smo imati glave spuštene prema dole, nisi smio podići glavu. Kad smo došli do vojarne, ulazili su u autobuse, prozivali neka imena, iz svakog autobusa bi izašla trojica, četvorica.

Mi smo gledali kako ih udaraju kundacima, nogama, rukama. Zadržali smo se tu nekih sat, sat i pol. Uzeli su one držalice, krampe i krenuli smo prema Ovčari. Ivica Horvat tada vadi fotografiju svoje obitelji, bio je otac troje djece. Bio je čovjek koji je imao tad nekih četrdesetak godina, pokazuje mi tu sliku i kaže: "Gledaj mali, nikad ti više ja neću vidjeti moju ženu i djecu."

Rekao sam mu: "Ma mi ćemo ići za Zagreb, što ti je...", odmahnuo je glavom i odgovorio mi kako nikad više Zagreb nećemo vidjeti.

Hajdar Dodaj će također ispričati: "Četnici su ulazili u autobus, obraćali su se liječnicima kojih je tamo također bilo, riječima: 'Vi ste najveći koljači, znate gdje treba rezati, koliko ste srpske djece poklali?'. A onda je ušao jedan četnik, bosanski Srbin, i pitao ima li u autobusu Albanaca. Ja sam se htio ustati, ali čovjek koji je do mene sjedio, Ivica Horvat, uhvatio me za ruku i šapnuo: 'Šuti, mali, ne diži se, ubit će te!' Odustao sam. Tada je četnik ponovio da će strijeljati cijeli bus ako poslije dozna da je bio i jedan Albanac. Tada sam ustao i rekao: 'Ja sam Albanac!' Pogledao me i odgovorio mi: 'Ti si moj!' Na sreću, milošću Božjom, uspio sam preživjeti, ali Ivica Horvat, čovjek kojega do danas nisam zaboravio, i nikada neću, nije.

Marija Horvat s tugom će se prisjetiti: "Ivica i ja smo bili neobično povezani, iznimno bliski, teško je to objasniti. Znala bih kada će doći kući ili ako se nešto dogodilo, sve u meni mi je to govorilo, ma koliko u to bilo teško povjerovati. Taj dan, 20. studenog 1991. kada su ih pobili, a znam koji je to točno bio dan jer je na taj dan gorio toranj vinkovačke crkve, osjećala sam strašan nemir, strah, samo strah, užasan strah kao da ću eksplodirati. Ništa me ne može razuvjeriti kako nisam osjetila njegovu bol i patnju. Ipak, ne znajući za Ivicinu sudbinu, tražili smo ga svuda, preko Crvenog križa, dočekivali razmjene.

A onda su nas sredinom veljače 1997. godine pozvali na Zavod za sudsku medicinu na Šalatu. Ruka mu je bila zavijena na mjestu gdje je bio ranjen, imao je svoju osobnu, odjeću koju je odnio. Nekoliko dana nakon identifikacije, 21. veljače, pokopan je u Aleji branitelja na Gradskom groblju u Vinkovcima", ispričala je.

Kada je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i četnika u bolnicu kao ranjenik zarobljen, sproveden na stratište Ovčara gdje je nemilosrdno pogubljen, Ivica Horvat, suprug, otac, sin i brat, imao je 32 godine. Ubijen je sedam dana prije 33. rođendana. Na spomeniku na njegovom posljednjem počivalištu, obitelj je napisala: "Tvoje srce prestalo je kucati na Ovčari, ali u našim srcima, ostat ćeš zauvijek. Ivice, nismo te zaboravili."