NISU ZABORAVLJENI Imala je 19 godina kad su je se četnici dočepali: Odbila sklonište i ostala s braniteljima

O vukovarskim braniteljicama se, baš kao ni o mnogim drugim, hrabrim i samozatajnim ženama kojih je bilo u svim borbenim postrojbama, u hrvatskoj javnosti ne zna gotovo ništa - kako su preživjele opsadu Vukovara, proboj iz okupiranog grada ili uzništvo u srpskim koncentracijskim logorima.

O poginulim braniteljicama Vukovara ne postoje sistematizirani podaci dostupni javnosti - njihov točan broj, kao ni mjesto i okolnosti njihove pogibije. Dokaz njihove žrtve grobovi su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na kojima piše "hrvatski branitelj". Ovo je priča o jednoj od Njih. Nemojmo ih zaboraviti.

Nakon pogibije zaručnika, ostala je na položaju

Na današnji dan, dana 17. siječnja 1972. godine rođena je Marija Kreko. Maja, kako su je od milja zvali, bila je najmlađa od najmlađa tri kćeri Jelene i Ivana Kreke. Pohađala je Osnovnu školu Vladimira Nazora u nekadašnjoj Mađarskoj školi, danas je u toj zgradi Policijska postaja Vukovar, a potom je završila srednju Poljoprivrednu školu koja se tada nalazila u zgradi današnje vukovarske Gimnazije. Tijekom školovanja, Maja je bila aktivna sportašica, trenirala je odbojku, a oni koji su je poznavali, kazali su kako je se sjećaju kao vedre, vesele i izuzetno lijepe djevojke.

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, Maja Kreko zaposlila se u cvjećarni gdje je radila zajedno sa svojim zaručnikom Perom Vidakovićem. Kada je postalo izvjesno kako se ratni sukobi neće moći izbjeći, brojni članovi obitelji Vidaković uključili su se u obranu prigradskog naselja Lužac gdje su živjeli među njima i Marijin zaručnik Pero, a s njim i Marija. Vidakovići među žrtvama broje devet najužih članova obitelji, od kojih neki do danas nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani.

Dan 16. listopada 1991. godine bio je jedan od najtežih i najtragičnijih dana u ratnom Vukovaru, kada su u sveopćem napadu koji je tadašnja JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima otpočela na grad, poginuli brojni branitelji i civili. Tog dana poginuo je i Pero Vidaković, a zbog nemogućnosti prevoženja tijela u vukovarsku bolnicu, pokopan je u dvorištu kuće u kojoj su se nalazili. Marija Kreko, unatoč očajničkim molbama svoje starije sestre Mire koja je, nakon što je saznala za Perinu pogibiju iz Vukovara došla po nju, odbija odlazak u sklonište i ostaje na položaju s obitelji poginuloga zaručnika i drugim braniteljima.

FOTO: Privatni arhiv

Strašna odmazda nad braniteljima Lušca

Na Dušni dan 1991. godine slomljena je obrana vukovarskog prigradskog naselja Lužac. Pad Lušca označio je početak sloma obrane Grada i početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja Vukovara. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu Naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici. Bojišnicu na Lušcu dugu četiri kilometra, branilo je tek 60-ak branitelja.

Pa ipak, do dana 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici, stoga je njihova odmazda nad njima bila strašna.

Nakon pada Lušca, ukupno 59 branitelja i mještana ubijeno je na licu mjesta gdje su zarobljeni, neki na samom kućnom pragu, dok je 23 pri povlačenju upalo u zasjedu i ubijeno kod područne osnovne škole, među njima i Marija Kreko. U neposrednoj blizini škole, pored školskog igrališta, direktno su naletjeli na neprijatelja koji je odmah na njih zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti prema Vuki, a ostali su ubijeni ili živi zarobljeni i nakon toga bez milosti pogubljeni.

FOTO: Privatni arhiv

Iz škole su se čuli stravični krici

Krvavi pir kod područne škole, preživio je branitelj, žitelj Lušca, Zdravko Krnjić: "Napad je započeo rano ujutro. Taj dan se zemlja tresla, napali su nas avionima, tenkovima i topništvom. Iz smjera Đergaja krenuli su tenkovima, a potom su preko Vuke postavili pontonski most. Oko jedan sat bilo nam je jasno kako gubimo položaj. Krenuli smo prema osnovnoj školi, našem položaju iza nas, a usput smo iz podruma kupili civile. Nismo znali kako u školi više nema branitelja te da nas u njoj i između kuća preko puta škole, četnici čekaju u zasjedi. Pustili su nas da priđemo, a onda smo odjednom začuli povik: 'Sad udri po ustašama'. Oko mene, suborci i civili, padali su pokošeni rafalima. Bacio sam se uz zid, pored moga prijatelja Ilije Antolovića, i danas postoje rupe u zidiću pored škole. Braniteljica Nada Kušnjer i Antolovićeva majka Delfa utrčale su u školu, ali su tamo zarobljene. Dopuzao sam s druge strane zidića i tamo ugledao, stisnute uz zid, braniteljicu Mariju Kreko i petnaestogodišnjeg Josipa Bandića. Četnici su me pozivali da se predam, da pokupim ranjene, ali ja sam se primirio, nisam se micao. Ne znam koliko sam dugo tamo ležao, za to vrijeme iz škole su se čuli stravični krici zarobljenih žena, i danas mi je strašno dok se prisjećam. Mariji, Maja smo je zvali i Josipu, pokazivao sam smjer u kojem sam mislio da trebamo potrčati, ali su mi prstom pokazivali prema nebu, bilo je oko četiri poslijepodne, shvatio sam da žele pričekati da se još malo smrači. Ja nisam čekao, digao sam se, pojurio i bacio u prirodnu strminu, rupu koja se nalazila tamo i nestao u šiblju. Svi preživjeli, ranjeni ali i ostali kasnije zarobljeni, nemilosrdno su pobijeni". 

FOTO: Privatni arhiv

Ubijena s djetetom pod srcem

Nakon mirne reintegracije, ekshumacije i identifikacije na gradskom groblju Dubrava Marija Kreko pokopana je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru. Tijekom obdukcije, utvrđeno je kako je Marija u trenutku smrti bila trudna. U razgovoru s jednom od sestara Marije Kreko, pitala sam ima li nešto što bi željela da se o njenoj sestri napiše. Da se ne zaboravi.

Nakon kraće tišine, kroz suze mi je rekla: "Voljela bih da se ne zaboravi njenih nedužnih 19 godina". Ni danas, više od 33 godine od Majinog mučkog ubojstva, Marijina sestra Mira ne miri se s Majinom sudbinom. Povodom njenog rođendana, napisala je: "Draga sestrice, žao mi je što te nisam mogla zaštititi. Dala bih sve na ovome svijetu da te barem još jednom vidim i da te zagrlim. Vjerujem i nadam se da ćemo u vječnosti nadoknaditi svo vrijeme koje nam je krvnik nasilno oduzeo. Znaj draga moja Majo, da je toga dana na Lušcu umro i dio mene i dio moga srca je otkinut kada su te mučki ubili. Volim te Majo, rano moja ljuta. Neću te nikada zaboraviti i dok živim govorit ću o tvojoj muci… Ne mogu ti ni rođendan čestitati, mogu samo s knedlom u grlu i velikom, otvorenom ranom u srcu, teškog koraka otići na tvoj grob, pomoliti se. Imam ti toliko toga reći i nikada neće biti dovoljno puta ponoviti koliko te volim i koliko mi nedostaješ". 

Kada je okrutno ubijena, Marija Kreko, kćerka i sestra, imala je samo 19 godina.
Majo, nismo te zaboravili.

******

Hvala svim junakinjama s prve linije fronta. Onima koje su nosile maskirnu uniformu, bijelu uniformu. Onima koje su branile, liječile, kuhale, prale, tješile. Onima koje su nosile pušku, zavoj, kuhaču, pregaču, vodu. Hvala nevidljivim ratnicama - majkama, sestrama, kćerima. Onima koje su strahovale, molile, nadale se. Onima kojima su srca ostajala u minskim poljima, rovovima, logorima. Onima koje su morale gledati kako im odvode ili ubijaju najmilije. Onima koje su same morale podizati i odgajati djecu. Onima koje i danas tragaju i kojima i danas srce zalupa na svaki zvuk telefona. Onima koje više od 30 godina ostavljaju otključanu kapiju iako znaju kako neće čuti zvuk poznatih koraka... Hvala vam! Hvala svim nepoznatim, hrabrim ženama što su podmetale svoja leđa kada je bilo najteže. - TB.