Poslije niza pobjedničkih vojnih operacija Hrvatske vojske i policije u kojima su oslobođena sva okupirana područja osim Hrvatskog Podunavlja (među kojima su najveće bitke bile "Bljesak" i "Oluja"), započele su konkretne pripreme za dovršenje procesa uspostave hrvatskog suvereniteta na preostalom državnom ozemlju. Oslobađanje istoka Republike Hrvatske, iz brojnih razloga - a prije svega zbog granice sa zemljom agresorom (Srbijom) - predstavljalo je vrlo složen i osjetljiv zahvat kojem se moralo pristupiti obzirno i uz sustavne pripreme.

 Vojno-redarstvena operacija "Vukovarska golubica" (ili "Grom"), planirana je za razdoblje jesen 1995./proljeće 1996. godine i njome je trebalo zadati odlučne udarce okupatoru i uspostaviti kontrolu na 2511 četvornih kilometara prostora što su ga tijekom 1991. godine okupirali domaći srpski teroristi uz pomoć "JNA", te četnika, dobrovoljaca i paravojnih i specijalnih postrojbi iz Srbije i drugih krajeva tadašnje Jugoslavije.

 Pobjedonosne bitke Hrvatskih oružanih snaga i HVO-a koje su tijekom ljeta i jeseni 1995. godine srpskog agresora dovele na rub totalnog vojnog poraza i potpunog sloma (kako u Republici Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini), izazvale su kod srpskog stanovništva u Hrvatskom Podunavlju veliko uznemirenje i strah, pa su se čak pronosile glasine kako su tamošnji Srbi spremni kolektivno iseliti s ovih prostora. Naravno, bili su itekako svjesni zla što su ga počinili - od Iloka, preko Sotina, Vukovara, Borova Sela, Borova Naselja, do Lovasa, Tovarnika, Nuštra, Vinkovaca i brojnih drugih mjesta - i s pravom su se panično plašili dolaska Hrvatske vojske i policije i uspostave hrvatske vlasti.

 Prema podacima što su ih prikupile hrvatske obavještajne službe, nakon VRO "Oluja", postrojbe Vojske Jugoslavije (Novosadski korpus) ušle su na okupirano područje Baranje i istočne Slavonije kao potpora 11. slavonsko-baranjskom korpusu tzv. Srpske Vojske Krajine i to su bile snage koje su se u samom početku trebale oduprijeti napadnim djelovanjima hrvatskih postrojbi. Mnogi vukovarski Srbi otvoreno su odbacivali bilo kakvu mogućnost življenja pod hrvatskom vlašću (i to su putem medija i u razgovorima iznosili i službenim predstavnicima Europske unije), pa i po cijenu ponovnog oružanog sukoba. Stoga je hrvatski državni vrh održao niz sastanaka s predstavnicima srpskih paravlasti (od početka listopada 1995. godine, do 1. studenoga i početka konferencije u Dayton-u), kako bi se postiglo mirovno rješenje i izbjegle nove žrtve. Unatoč protivljenju mnogih u Hrvatskoj koji su smatrali kako je jedina opcija vojno rješenje, dr. Franjo Tuđman i njegovi suradnici učinili su sve da do toga ne dođe, prije svega iz razloga izbjegavanja žrtava na našoj strani, budući da je hrvatski narod u dotadašnjem tijeku rata već podnio ogromne gubitke (broj smrtno stradalih branitelja i civila u Hrvatskoj i BiH iznosio je preko 23000, uz desetke tisuća ranjenih i traumatiziranih, veliki broj nestalih osoba, djece bez roditelja).

 No, u isto vrijeme, za slučaj da pregovori ne uspiju, hrvatski državni i vojni vrh pripremao je veliku i složenu operaciju vojnog oslobađanja Hrvatskog Podunavlja kojoj je vrhovni zapovjednik Oružanih snaha i predsjednik države dr. Franjo Tuđman u znak počasti na grad-heroj, Vukovar, dao radni naziv "Vukovarska golubica".

 Kako bi se kvalitetno provele sve potrebne pripreme za moguću vojnu intervenciju, odmah poslije VRO "Oluja", započela je opsežna obavještajna operacija kodnog naziva "Manjinjorgo" (riječ koja u nekim našim krajevima označava mitsko morsko čudovište ili vukodlaka). Bespilotnim letjelicama snimao se svaki četvorni metar okupiranog područja Baranje i Hrvatskog Podunavlja, ali isto tako i pograničnog pojasa Vojvodine i tzv. Istočnog Srijema, uz prikupljanje svih podataka vezano za snage neprijatelja (razmještaj njegovih postrojbi, naoružanje i oruđa s kojim raspolaže, mogući smjer djelovanja, lokacije zapovjednih i logističkih centara i centara veze itd.). U Stožeru koji je rukovodio ovim pripremama, okupljeni su najiskusniji hrvatski časnici, a računalo se kako će u prvom valu u operaciju (ovisno o okolnostima) biti izravno uključeno između 30 i 50 tisuća vojnika iz 5 gardijskih brigada, dok je u pričuvi bilo planirano još oko 100.000 ljudi za slučaj da se Vojska Jugoslavije uključi u sukob, s mogućnošću angažiranja dodatnih snaga. Ovim zadaćama se pristupalo krajnje ozbiljno i ništa se nije prepuštalo slučaju, jer ulog su bili ljudski životi, a radilo se o biti ili ne biti kad je u pitanju budućnost Republike Hrvatske i njezina cjelovitost.

 Unatoč međunarodnim pritiscima u smislu popuštanja srpskim teroristima, hrvatski državni vrh je bio riješen odbaciti svako rješenje koje bi odstupalo od bezuvjetne integracije okupiranog i međunarodno priznatog područja u ustavno-pravni i državni okvir Republike Hrvatske - onako kako je to bilo uređeno Poveljom OUN-a i zato se vojno rješenje nije moglo niti smjelo odbaciti kao posljednja mogućnost.

 Na okupiranom prostoru Hrvatskog Podunavlja teroristi su raspolagali s oko 25.000 vojnika i bili su dobro ukopani i zaštićeni minskim poljima. I što je sasvim izvjesno: oni su ozbiljno računali s uključivanjem Vojske Jugoslavije u mogući ratni sukob, što ih je dodatno motiviralo i odvraćalo od bezuvjetnog prihvaćanja onoga što je predlagala Hrvatska. Treba imati u vidu i činjenicu da su čelnici terorističke paradržavne tvorevine "SAO SBZS" bili u većini ratni zločinci koji su se iz svojih osobnih razloga oštro protivili prihvaćanju hrvatske vlasti i državnog poretka na području koje su do tada držali pod kontrolom i od toga i politički i materijalno profitirali.

 Borbeni helikopteri Mi - 24 imali su zadaću uništiti zapovjedne centre, centre veze i radarske sustave, a za neprijatelja je bila pripremljena i posebna taktika (Slavoncima u čast nazvana "Vatrene kočije") koja se sastojala u tomu da se masovnom i precizno usmjerenom i koordiniranom uporabom topništva i raketnih sustava očisti teren na predviđenim pravcima, da bi potom kroz te "kanale" prodirale oklopno-pješačke snage. Bila su predviđena tri takva "kanala" za Baranju i četiri za vukovarsko područje. Ovi munjeviti prodori stvorili bi "klinove" uz pomoć kojih bi se neprijateljske snage raskolile - pocijepale, a dio naših snaga izbio na Dunav i uspostavio kontrolu na širem području priobalja. Tako bi se razbilo neprijatelja i u isto vrijeme osiguralo državnu granicu koju bi se branilo svim raspoloživim sredstvima. Ove bi postrojbe bile logistički podržavane iz zraka, a po potrebi izvršili bi se i zračni desanti. Tijekom simulacija bojevih djelovanja (u pripremi za operaciju) posebna se pozornost posvetila uvježbavanju borbi i naseljenom mjestu, gdje se očekivao žestok otpor neprijatelja. Operacija je trebala trajati najviše tri dana.

 Što se mogućih žrtava na našoj strani tiče (to se također moralo uzeti u obzir kod planiranja vojne operacije), procjene (i to konzervativne - dakle, minimalne) su se kretale oko 1500 poginulih i višestruko veći broj ranjenih,  ali budući da se moralo računati i s mogućnošću djelovanja topništva, raketnih sustava pa i zrakoplovstva s teritorija Srbije, te imajući u vidu vrlo težak teren nepogodan za brze prodore oklopnih snaga (pogotovu se to odnosilo na Baranju), gubici su u tom slučaju mogli biti i daleko veći.

 Zato su dr. Franjo Tuđman i hrvatski državni vrh učinili sve da se novi oružani sukob spriječi i izbjegnu ljudske žrtve i na jednoj i na drugoj strani. Konačno, 12. studenoga 1995., hrvatska Vlada je potpisala "Erdutski sporazum" koji je bio prvi korak u mirnoj reintegraciji Hrvatskog Podunavlja. Dana 15. siječnja sljedeće (1996.) godine, Vijeće sigurnosti OUN, donijelo je Rezoluciju br. 1037. Ovim je dokumentom na tom području uspostavljena Prijelazna Uprava OUN (UNTAES) i time je započeo proces vraćanja Baranje i okupiranog dijela istočne Slavonije pod hrvatski suverenitet - što je trajalo pune dvije godine.

 I danas o "mirnoj reintegraciji" Hrvatskog Podunavlja postoje potpuno oprečna, suprotstavljena mišljenja. Budući da se najveći broj srpskih zločinaca izvukao nekažnjeno (ili su abolirani ili su pobjegli u Srbiju), mnogi to smatraju velikom pogreškom predsjednika Tuđmana i tadašnjeg državnog vrha; no, argument koji stoji nasuprot tomu a sadržan je u činjenici da su se izbjegle goleme ljudske žrtve, ono je čime su se rukovodili. Tako se izbjeglo da područje na kojem je srpski agresor počinio najstrašnije masovne zločine i razaranja tijekom 1991. godine, ponovno postane stratište i gubilište za tisuće onih hrvatskih sinova i kćeri koji bi svojom krvlju i životima morali platiti cijenu oslobađanja ovog dijela Hrvatske.

Zlatko Pinter/PDN