OD 1. SIJEČNJA ŠVICARSKA OTVARA SVOJA VRATA HRVATIMA: Saznajte što vas čeka u ako se odlučite odseliti, a i kako Švicarci vide Hrvate

Dino Merlin u svojoj pjesmi Moj je život Švicarska ovu zapadnoeuropsku zemlju opisuje kao “skoro pa savršenu” i kao “blistav dijamant vještom rukom izbrušen”, čime se naslanja na opću percepciju ove alpske federacije kao jednog od najbogatijih i najuređenijih mjesta za život na svijetu. 

Zemlja je to koja ima drugi najveći BDP na svijetu. nisku nezaposlenost, a poznata je i po svojim čestim referendumima.

Službeni podaci pokazuju da je prošle godine u Švicarskoj radilo 28.324 hrvatskih državljana, što je šest više u odnosu na prethodnu godinu. Taj će se broj vjerojatno povećati od 1. siječnja 2022. kada Švicarska otvara svoje tržište rada za hrvatske državljana.

Index je razgovarao s nekoliko hrvatskih državljana koji su svoju životnu sreću i karijerno ostvarenje odlučili potražiti u Švicarskoj.

Ivona Dronjić je informatičarka koja radi u Bernu, Raina Babin je magistra farmacije koja radi u Zürichu, dok je inženjer Neven Kokeza u Švicarskoj zaposlen još od 1980. godine te je u međuvremenu otišao i u mirovinu.

Interes zajednice iznad tvog vlastitog

Dronjić kaže kako je jedna od glavnih prednosti Švicarske što se djeca odgajaju da je interes zajednice iznad tvoga vlastitoga interesa i da svi članovi društva moraju raditi nešto za društvo u kojem žive, a ne protiv njega kao u Hrvatskoj. Napominje kako su i institucije prijatelji građanima i sve će učiniti kako da pomognu. Nakon 17 godina boravka u toj zemlji, Ivana kaže da su Švicarci najveći patrioti od svih naroda koje poznaje jer patriotizam nije lupanje u prsa i slušanje Thompsona, već ljubav prema zemlji, državi i svim njenim članovima, a to znači briga i aktivan rad na svakom polju.

Ova informatičarka kaže da većina ljudi radi samo četiri dana u tjednu, ali rade učinkovito i produktivno.

Primjećuje kako su Švicarci kao jedan konzervativan narod postali otvoreniji i liberalniji prema strancima, a naročito se promijenio njihov odnos prema Hrvatima i Hrvatskoj koju čak i zovu ‘bolja verzije Italije’.

Kaže kako su plaće u informatici sam vrh, a kako je sama Švicarska jako skupa, putovanja se Švicarcima uvijek čine jeftina. 

Hrvatima koji žele raditi u Švicarskoj savjetuje da se dobro informiraju o svemu i da ne prave greške kao primjerice neki Nijemci koje poznaje, a koji su pogrešno izračunali odnos plaće i troškova, nisu uračunali zdravstveno da sami moraju plaćati i još neka osiguranja. Tako kof unajmljivanja stana treba dobro provjeriti koliki će biti dodatni troškovi (za struju, održavanje zgrade itd.), bitno je znati da se s B vizom plaća tzv. Quellensteuer, porez koji se odbija od plaće osim ako je godišnja bruto plaća viša od 120 tisuća švicarskih franaka.

Kaže da Švicarci nisu narod koji obožava strance, ali nisu ni ksenofobni, te od stranaca očekuju da se potpuno prilagode švicarskom načinu života. 

Preko granice u špeceraj

Neven Kokeza se s diplomom splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje zaposlio u Švicarskoj 1980. godine, a u mirovini je već osam godine. Kaže da se Švicarska puno promijenila u posljednjih 40 godina. Žene su tek 1990. godine dobile pravo glasa, a i početna euforija Europskom unijom naglo je splasnula 1992. kad je propao referendum za pristup u Europski gospodarski prostor, nakon čega je vlada zamrzla zahtjev za pristup EU.

Kaže kako se smanjio broj mrtvih na cestama s oko 1300 u 1980. godini na 180 u 2019., a smanjuje se i broj općina. 

Kaže kako i Švicarci koji žive uz granicu, poput Hrvata često skoče u susjednu zemlju po još jeftinije artikle. Divi se švicarskom zdravstvenom sustavu koji je vrhunski u svim segmentima. 

Iako možda Švicarska nije tako čista kao u devedesetima, bespravna gradnja je i dalje nepoznat pojam

Kokeza je u Švicarskoj odgojio i dva sina, koji su potpuno integrirani u švicarsko društvo, te se po govoru ili izgledu se niti najmanje ne razlikuju od ostalih, jedino im je prezime malo neobično.

Raina Babin je 2012. diplomirala na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu nakon čega se zaposlila u razvoju poslovanja (Business Development) jedne hrvatske farmaceutske firme i ondje imala primanja iznad hrvatske prosječne plaće, a u Švicarsku se odselila jer je svom djetetu htjela pružiti veću sigurnost i kvalitetu života, u poštenijem i neopterećenijem društvu.

Kaže kako joj je plaća pet puta veća nego u Hrvatskoj, a troškovi života otprilike tri puta veći, tako da uspijevaju kao obitelj živjeti financijski mirnim životom, a i putovati u Hrvatsku kad se ukaže prilika.

Kaže kako su Švicarci fleksibilni što se tiče radnog vremena, ali rasporedi se rade tjednima unaprijed i ne možete ih mijenjati kako vam pukne. 

Sa sinom se preselila u Švicarsku u trenutku kada je trebao krenuti u prvi razred osnovne škole, a maleni je nakon šest mjeseci tečno progovorio. 

Kaže da nikad nije imala problema sprijateljiti se s Švicarcima, a nakon što ih je upoznala s rakijom, mnogi od njih bi se lijepo opsutili.