Ohran Merić: Heroj iz Kozari puteva
Iz Zagreba, iz Kozari puteva, isti dan, u Vukovar su otišla tri branitelja, dragovoljca: Ilija Ačkar, katolik, Vid Ivanić, pravoslavac i Ohran Merić, musliman. Sva trojica s jednom, istom mišlju i željom, braniti Hrvatsku u Vukovaru. Nakon zarobljavanja te puštanja iz srpskih koncentracijskih logora, kući se vratio samo Ilija Ačkar.
Ohran Merić, najstariji od troje djece Magbule rođ. Hanušić i Muhameda Merića, rođen je 10. srpnja 1956. godine u Bijeljini, BiH. Osnovnu školu Žitnjak završio je u Zagrebu, kao KV vozač radio je u Badelu, tadašnjem JAT-u i PBZ-u, a u mladosti, amaterski je trenirao boks u Boksačkom klubu "Metalac". S Bosiljkom rođ. Marjanović vjenčao se 1978. godine, 1979. rađa im se prvi sin Edin, te 1983. godine i mlađi sin Ademir.
O Ohranu Meriću, 1991. godine tek djevojčica, danas novinarka Snježana Vučković, napisat će:
"Ohrana Merića sjećam se u nekoliko kadrova. Živio je u kući preko puta moje, pa sam imala priliku gledati kako vježbanjem krati sate i to dižući neke improvizirane utege i udarajući u boksačku vreću. U majici bez rukava, crn, brkat, istetoviran i mišićav, meni znatno mlađoj djevojčici izgledao je velik… Najveći. Malo starije cure tvrdile su da je Ohran 'pljunuti Freddie Mercury', pa su često šetkale mojom ulicom i bacale oko u dvorište mišićavog boksača. A on ih je, zaista, mogao birati. Jer, osim što je bio zgodan, bio je i vrlo duhovit, a u sebi je nosio bahatosti taman toliko da ženama postane neodoljiv. Postao im je još uzbudljiviji kad su čule da je za okladu naše cijelo stiješnjeno naselje kamionom prešao 'u rikverc', a o tom suludom podvigu priča se i danas. Ipak, osvojila ga je samo jedna i ubrzo nakon što su dobili drugo dijete, oglasile su se sirene zlokobno najavljujući krvav rat".
U srpnju 1991, godine, Ohranov stariji brat Sakib otići će na ratište kod Nove Gradiške, ali Ohran je želio otići u Vukovar ili Osijek jer mu se činilo kako je tamo u tome trenutku ljudstvo najpotrebnije. Kada je početkom sljedećeg mjeseca od nekoga čuo informaciju kako se u Starčevićevom domu okupljaju HOS-ovci i dragovoljcima dijeli oružje, otišao se i sam prijaviti.
Ohranov mlađi sin Ademir, prisjetit će se:
"Sjećam se kao da je jučer bilo. Bio je kišoviti četvrtak, 26. rujan 1991. godine, oko 13 sati, brat je bio u školi, a ja kod kuće s mamom i bakom. Tata je došao na kratko i rekao mami da mu spremi neke stvari i pribor za brijanje. Mami i baki koje su plakale, ostavio je nešto novca i rekao da ide. Meni je rekao da kažem bratu kada dođe iz škole, da bude dobar i da slušamo mamu. Kada je otišao u Vukovar, tata je na sebi imao gornji dio maskirne uniforme s remenom preko, traperice i bijele Adidas tenisice. Danas, kada čujem kako govore kako su to bili 'crnokošuljaši', ustaše, bude mi jako teško. Moj tata je otišao na bojište u tenisicama i trapericama. I srcem".
Zanimljivo, iz Kozari puteva, taj dan otišla su tri branitelja, dragovoljca: Ilija Ačkar, katolik, Vid Ivanić, pravoslavac i Ohran Merić, musliman. Sva trojica s jednom, istom mišlju i željom - braniti Hrvatsku u Vukovaru. Nakon zarobljavanja te puštanja iz srpskih koncentracijskih logora, kući se vratio samo Ilija Ačkar.
O Ohranu Meriću, suborci će ispričati:
"Ljudina, velikog srca, odličan borac", reći će jedan od zapovjednika HOS-ovaca, Zvonimir Ćurković, a Igor Široki, dodat će: "Izuzetan...Sa srcem je došao u Vukovar, nije mogao sjediti u Zagrebu dok se ovdje ratuje...U rijetkim trenucima u kojima smo mogli predahnuti kratio nam je vrijeme zanimljivim pričama iz mladosti. Bio je stariji od nas i ulijevao nam je neobično povjerenje...Razuman, pouzdan, ozbiljan...Na nas mlađe je doista djelovao umirujuće...".
Damir Markuš, još jedan od preživjelih hosovaca iz Vukovara, u svojoj knjizi o HOS-u u Vukovaru i Bogdanovcima "58", o Ohranu će zapisati:
"Na žalost, nakon ranjavanja više nije mogao držati pušku i odvezli smo ga u bolnicu... Kasnije smo uvidjeli koliko nam je takav bojovnik nedostajao... Ohranova djeca i obitelj ostali su bez hrabrog čovjeka, ali mogu biti ponosni na njega".
Ono što je zajedničko svima koji su govorili o Ohranu, bilo je, kako je Ohran često pričao o svojoj obitelji, posebno o djeci.
Ademir Merić ispričat će: "U desetom mjesecu, poštar nam je donio telegram. U njemu je pisala samo jedna rečenica – 'Voli vas vaš tata'. Dugo sam nosio taj telegram u džepu, nosio sam ga i pokazivao po školi, da nam se tata javio. Bio sam jako sretan".
Kada je postalo jasno kako je obrana Vukovara slomljena, a ulazak srbo-četničkog agresora u centar grada tek pitanje sata, proboj je za Ohrana ostao jedini izlaz, budući da mu predaja nikada i nije bila opcija. Grupa s kojom je Ohran 18. studenog 1991. godine krenuo u proboj bila je najveća grupa branitelja i civila među kojima je bilo i djece, a koja se odlučila na taj opasan pothvat. Jedan od vođa te velike grupe bio i Nikica Burić Samoborac, zasigurno jedan od ključnih ljudi u obrani Sajmišta, dijela grada gdje su se svakodnevno vodile žestoke borbe, za svaku ulicu i kuću, gotovo psa u prsa, a u kojega je Ohran imao bezgranično povjerenje.
"Danas sam gotovo siguran da bi Ohran, da je ostao sa mnom preživio. Ne znam u kojem trenutku se sa, također HOS-ovcima, Draganom Pešom – Šiljom i Duškom Smekom – Bosancem, odvojio od grupe, bila je noć, 19. studeni, oko 3 ili 4 sata ujutro, kišica je rominjala, naša velika grupa se raspala na nekoliko manjih od kojih su mnogi bili otkriveni, zarobljeni ili pobijeni na licu mjesta, a za njih pretpostavljam kako su skrenuli lijevo prema Petrovcima koji su bili u neprijateljskim rukama i tamo upali u zasjedu. Ohran je bio odličan borac, posebno posljednjih dana, uvijek je bio uz mene i stalno je govorio ostalim suborcima kako zna da ga ja, ako bude ranjen, nikada neću ostaviti", s tugom će ispričati Burić.
Točan slijed događaja kako je zarobljen i ubijen Ohran Merić, do danas nije rekonstruiran. Jedan od preživjelih iz tzv. 'Plavog podruma' u Petrovcima, zloglasnog mjesta gdje su zarobljeni branitelji mučeni i ubijani, a žene brutalno silovane, ispričat će Ohranovoj obitelji kako su podrum u kojem se i on već neko vrijeme nalazio zarobljen, doveli Ohrana i Dragana Pešu. Ispričat će kako je Ohran bio ranjen, na ruci je imao fiksator, te kako ga je Ohran, budući da je i sam bio pretučen i slomljenih prstiju, hranio. Navest će kako je nakon dva dana u podrum ušao major JNA koji se predstavio imenom i prezimenom, te iz podruma izveo četvoricu koja su bila ranjena, navodno, kako bi ih odveli na liječenje.
Dana 2. listopada 2007. godine, na dijelu puta između Vukovara i Petrovaca, uz ribnjak, s lijeve strane ceste, preko puta deponije za odlaganje smeća, ekshumirani su posmrtni ostaci četiri branitelja, a identifikacijom, u lipnju 2011. godine utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima Ohrana Merića, Mije Bežana (1952.), Josipa Šeremeta (1954.) i Dragana Peše – Šilje (1970.).
Dana 1. srpnja 2011. godine, u Zagrebu, na groblju Miroševac, uz vojne počasti i nazočnost njegovih suboraca iz HOS-a, kao i posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara, brigadira Branka Borkovića, ispraćeni su i sahranjeni posmrtni ostaci Ohrana Merića.
"I zato, ne smetaju meni naše bezimene ulice. Ali neću imati mira sve dok se na jednoj uličnoj ploči ne nađe ime fakina, sličnog Freddiju Mercuryju, onog što je lupao u boksačku vreću, lomio ženska srca, onog što je ratovao i na kraju časno za nas poginuo!" (S. Vučković)
Kada je mučki ubijen, Ohran Merić, sin, suprug, otac i brat, imao je trideset i pet godina. Ohrane, nismo te zaboravili.
