Ovako nešto za Hajduk je godinama bilo nezamislivo! Bijeli imaju momčad koja u Maksimir dolazi pobijediti

Hajduk je postao toliko dobar da će svaku opuštenost u igri brzo kazniti

Hajduk i Lokomotiva susreli su se na Poljudu 26. rujna. Splićani su slavili 1:0 (Livaja), premda su gosti odigrali bolju utakmicu, ali promašili su nekoliko čistih šansi. Hajduk je bio spor i bezidejan, ni blizu igre s kojom bi imao pravo nadati se borbi za naslov prvaka. Dva mjeseca kasnije Lokosi su ugostili Hajduk u Kranjčevićevoj. Završilo je 6:3 za Bijele, a moglo je biti i 10:1. Hajduk rastrčan, konkretan, okomit i maštovit. Primio je doduše tri gola, ali jedan je bio autogol Eleza, a drugi plod 11-erca koji je bio jako "labav". Bruno Marić stalno ponavlja da ne želi takve penale na HNL terenima, ali svako malo im svjedočimo...

Što se to u Hajduku promijenilo u samo dva mjeseca? Igrači su isti, ali novi je trener. Jens Gustafsson nije znao pronaći način da "otključa" poljudski sef u kojem se - za HNL prilike - skrivalo pregršt igračke kvalitete. Valdas Dambrauskas ga je pronašao skoro pa preko noći, premda naizgled nije napravio posebno značajne izmjene na travnjaku. Isti ti igrači igrali su i kod švedskog trenera. Međutim, Litavac im je malo prenamijenio uloge...

Filip Krovinović je kod Gustafssona igrao zadnjeg veznog. Daleko od suparničkog gola, opterećen s činjenicom da nema pravo na pogrešku, Krovinović je bio sputan, orijentiran uglavnom na obrambene zadaće i sigurnu distribuciju lopte. Dambrauskas je to promijenio, gurnuo je Krovinovića naprijed, polulijevo, na poziciju klasične "osmice". Krovinović je odmah prodisao, razigrao se, postao ubojit u završnici. Njegovu dotadašnju ulogu "šestice" i korektora veznog reda preuzeo je Fossati. Uloga koju Fossati obožava i u kojoj daleko najviše koristi momčadi.Talijan otvara napade, Krovinović ih potom kreira, donosi im okomitost, brzinu, dribling...

Pomjerio je Dambrauskas i Marka Livaju, koji je kod švedskog trenera stalno igrao "desetku", s centarforom ispred sebe. I u takvoj je ulozi Livaja bio dominantan i efikasan, ali Hajduk je bio spor i zagušen. Sada je Livaja sam u vrhu napada, ali i dalje s maksimalnom slobodom kretanja. Kada se Livaja povuče ili ode na krilo, Marin Ljubičić je taj koji u punom trku juri na poziciju centarfora. Pa odjednom Livaja zabija i asistira još više nego kod Gustafssona, ali zato su Ljubičić, Biuk, Krovinović i suigrači napokon prodisali. I svi zajedno izgledaju moćno. Hajduk je u četiri utakmice pod vodstvom Dambrauskasa zabio 15 golova, Dragovoljcu dva, Rijeci tri, Istri četiri i Lokomotivi šest. 

Lokomotiva je u utorak protiv Hajduka bila neuobičajeno "mekana" u duelima, s teško objašnjivim propadanjima u obrani, koja je u kritičnim trenucima ostajala bez ikakvog bloka. Naravno da je takva Lokomotiva Hajduku bitno olakšala posao, a Hajduk je znao uzeti sve što mu je bilo ponuđeno. Što u mnogim prijašnjim utakmicama nije bilo slučaj. I što je - napokon - potvrda igračke kvalitete koju Splićani imaju. Momčad koja protiv Hajduka nije spremna "poginuti", mogla bi teško stradati. Kao što su stradali Istra i Lokomotiva, pa na jedan način i Rijeka u drugom poluvremenu derbija na Rujevici. Hajduk je postao toliko dobar da će svaku opuštenost u igri brzo kazniti.

Još smo na Rujevici vidjeli da Hajduk ima sjajnu atmosferu na terenu, ali i izvan njega. U Kranjčevićevoj je u utorak izgledalo kao da se igra na Poljudu, valjda samo Lokomotivini čelnici smješteni u svečanoj loži nisu navijali za Hajduk. No, i to sve ne bi bilo moguće da Hajduk nema igračku kvalitetu i da se na Poljudu ne radi ozbiljan posao. Bilo je samo pitanje tko će to razbuktati na pravi način.

Hajduk u nedjelju čeka najveći mogući izazov, veliki derbi u Maksimiru. Već godinama Hajduk u taj derbi ulazi inferioran po skoro svim nogometnim pitanjima. Dinamo je stalno bio igrački, ali i momčadski daleko bolji. Jači je Dinamo i sada, Dinamo je domaćin, ali Hajduk napokon ima pravo doći s uvjerenjem da može dobiti utakmicu. Jer ima igračku kvalitetu, ima i igru, ima formu, ima gard. I ima vojsku navijača koja sve to prepoznaje i čvrsto stoji iza momčadi i kluba. Nakon niza godina Hajduka napokon ima momčad koja može pobijediti u Maksimiru čak i ako Dinamo odigra dobru utakmicu.

Jasno je da je Dinamo favorit u nedjelju i da Hajduk mora odigrati još jako puno vrhunskih utakmica kako bi dostigao razinu koju je Dinamo u posljednje tri godine dosegao čak i po europskim kriterijima. Može Hajduk odigrati i sjajnu utakmicu, pa svejedno izgubiti, jer Dinamo je toliko dobar. Međutim, ništa ne može promijeniti spoznaju da je Hajduk napokon pravi. Pravi jer je kvalitetan i posložen.

Lukša Jakobušić je sjedajući u predsjedničku fotelju Hajduka prije nešto više od godinu dana to i obećao. Kvalitetne igrače, a onda i lov na trofeje. Malo je tko vjerovao da će to biti moguće u samo godinu dana, posebno zato što je blagajna već tada zjapila prazna, a svlačionica bila prepuna skupih i loših igrača. Međutim, sve je to Jakobušić, uz pomoć Nikoličiusa, u rekordnom roku promijenio. Najprije jasnom vizijom, čvrstom rukom, ali i s rijetko viđenom hrabrošću, jer malo tko bi se usudio na takav način voditi klub čiji su financijski temelji daleko od stabilnih.

U nedjelju stoga Jakobušić može mirno i s puno nade sjesti na maksimirske tribine. Složio je karakternu i kvalitetnu momčad koja na derbi dolazi pobijediti s pregršt jakih argumenata u rukavu. Već godinama za Hajduk nezamislivo...