OVO JE PRIČA O POSLJEDNJEM SAHRANJENOM HOS-ovcu: Osobno je uništio 12 srpskih tenkova
Koncem veljače identificirani su posmrtni ostaci junaka Domovinskog rata Žarka Manjkasa Cvrvenkape te još četvero osoba sa šireg vukovarskog područja.
Riječ je o osobama koje su se punih 28 godina vodile kao nestale u Domovinskom ratu, analizom, i nalazom kojega su potvrdile obitelji utvrđeno je kako se radi o braniteljima nestalima 91. godine na širem vukovarskom području, Žarku Manjkasu Crvenkapi (1967.), Stjepanu Katiću (1952.), Antunu Petričiću (1968.) i Marku Kneževiću (1969.), koji su pronađeni u masovnoj grobnici u naselju Marinci.
Trojica mladića u trenutku pogiblje imala su od 22 do 24 godine, a uz to pronađeni su i ostaci Cvite Mihaljević, civilne osobe koja je nestala 91. godine također u Vukovaru. Ona je eshumirana u pojedinačnoj grobnici u Negoslavcima.
O Manjkasu Crvenkapi i njegovom herojstvu naš je portal izvještavao godinama. Riječ je o dečku iz zagrebačke Dubrave koji je početkom rata kao dragovoljac pristupio HOS-u. Zajedno s još 57 suboraca odlazi u obranu Vukovara, kojega sa tim istim HOS-ovcima spašava od ranijeg sloma.
Opsadu i pad Vukovara preživjelo ih je svega 25, a samo dvojica nisu ranjeni. Da su HOS-ovci bili istinski heroji potvrđuje podatak kako su sami tražili razmještaj na najteža na Sajmištu i u Bogdanovcima, koje su četnici napadali jer se tu mogao dogoditi proboj Vukovaraca iz okruženje. Tu se Crvenkapa posebno istaknuo, a njegovi suborci za naš su ga portal opisivali kao hrabrog mladića poznatog po crvenoj beretki koju nije skidao sa sebe. Od tuda i datira njegov nadimak.
Tijekom dva mjeseca bitke za Vukovar, osobno je uništio 12 srpskih tenkova pri čemu je gotovo izgubio sluh. On je u to doba bio zvijezda, heroj koji je uništavao tenkove kao od šale, a prema riječima njegova zapovjednika iz Bogdanovaca Damira Radnića bio je do te mjere pasioniran da je čak i odbijao medicinsku pomoć. Vodili su ga, kazivao je Radnić, srce i dobro oko. No, velika tragedija odvila se koncem bitke, točnije 10.studenoga te ratne 91. kada su četnici uspjeli razbiti obranu Bogdanovaca i upasti u selo.
Branitelji i civili kreću u proboj koji će ostati upamćen kao HOS-ova štafeta smrti, jer probijajući se kroz polja već pri izlasku iz sela upadaju u minsko polje. Tada HOS-ovci svjesno žrtvuju vlastite živote, staju na čelo kolone u kojoj su se nalazili i civili te ranjenici pa jedan po jedan probijaju put kroz minsko polje kako bi spasili tuđe živote. Tako je stradao i Crvenkapa. Predvodeći povlačenje stao je na minu i iskrvario za pet minuta, njegovo je tijelo ostalo tamo gdje je i poginuo.
Nakon te noći za njega se sve do srijede nije znalo. Velikom borcu koji je uništavao četničke tenkove njegova se Dubrava već odužila pa je dobio spomenik, gdje mu svi koji ga poštuju mogu zapaliti svijeću. Među onima koji ga se svake godine prisjećaju su navijači zagrebačkog Dinama koji i inače ne propuštaju priliku da odaju počast junacima Domovinskog rata, uostalom, slično kao i sve ostale navijačke skupine. Ono što je u javnom prostoru izazivalo polemike jest zašto Crvenkapa nije na svome spomeniku mogao dobiti grb postrojbe HOS-a, legalno priznate postrojbe Hrvatske vojske.
Inače, službeni broj nestalih osoba je 1469, broj zahtjeva za traženjem posmrtnih ostataka iznosi 409, a time je ukupan broj neriješenih slučajeva 1871, od toga njih 525 s vukovarskog područja. Ovih hrabrih mladića vrijedi se prisjetiti ovih dana kada predsjednik Milanović iz Jasenovca poručuje da HOS-ovu ploču treba baciti.
