BITKA ZA FARKAŠIĆ

Dominantna JNA je u listopadu ’91. godine zaključila kako će se lakoćom pravcem Petrinja – Lekenik – Velika Gorica spojiti s ostalim postrojbama JNA, čime bi Zagreb imala na pladnju.

Nikako nisu računali na Farkašić, malo mjesto kraj Kupe, gdje ih je čekalo svega 30-ak pripadnika Crnih mambi i nekoliko lokalnih branitelja koji su im se priključili.

Bitka je žestoko započela 18. listopada i to napadima više stotina dobro opremljenih vojnika JNA, no unatoč velikim udarima neprijatelja, šaka hrvatskih vojnika obranila je selo i zarobila tri tenka, a da pritom nisu imali gubitke. Slijedećeg jutra Farkašić je bio obavijen maglom i dimom:

Hladnokrvno im ušli u tabor

“Ono što smo ujutro našli, bilo je za nevjerovati. Njihovi napušteni tenkovi su još brujali, sve je bilo puno krvi i zavoja, ali nigdje leševa. Oni su cijelu noć izvlačili svoje mrtve… Moji dečki su skidali s tenkova mitraljeze, a ja sam si za opasač stavio jugoslavensku zastavicu koju sam tamo našao. Poveo sam 5-6 dečki po toj magli u izviđanje, zanimalo me gdje su se povukli. Krenuli smo i srećom, nismo imali običaj u takvim akcijama nositi naše oznake, jer smo se već sljedećeg trenutka našli usred njihovog tabora!”, ispričao je zapovjednik Petar Bajan.

“Bilo ih je kao mrava, a tenkova je bilo više nego naših vojnika. Tamo smo se našli usred ručka jer smo vidjeli kako stoje u redu za čaj i paštetu. Malo nas je uhvatila panika, ali ona zastavica za pojasom popravila je stvar. Stali smo i pribrali se. Nismo bezglavo odjurili, jer smo računali i na minsko polje. Posnimali smo što sve oni imaju i shvatili smo, ako oni rasporede tenkove – nema nam spasa. Jedina šansa, bila nam je juriš”, kaže Bajan koji tada donosi nevjerojatnu, gotovo samoubilačku odluku. Vratit će se po pripadnike Crnih mambi i najprije pozvati JNA na predaju. Odbiju li, morat će ih napasti…

Spasili su Zagreb

Tako je i učinio. Doveo je svoje vojnike 200 metara od neprijatelja, a onda glasno pozvao na predaju! Zbunjenost neprijateljske vojske, mambe su iskoristile za žestoki napad pri čemu su na samom početku iz ose pogodili prvi tenk: “Rasturili smo ih. Tukli smo se s njima, oni onako zatečeni pokušavaju na tenkove, a mi samo udaramo. Dočepali smo se njihovog ‘pinzgauera’ koji je bio pun osa i zolja, ali smo stalno bili u očekivanju pojačanja koje nikako da stigne.”

Višestruko ranjavani Petar Bajan i prije akcije znao je za važnost obrane Farkašića. O tome je, kaže, čak obavijestio i generala Božu Budimira, no generali s njim nisu dijelili mišljenje.

“Bitka u Farkašiću bila je ključna. Tvrdio sam, ako on padne, linija borbe je u Zagrebu i to na zaobilaznici. Već tada sam tražio pojačanje”, kazao je Bajan i ispostavilo se da je u pravu. Unatoč svemu, izvojevali su pobjedu u kojoj su imali dva poginula, a do 22. listopada potjerali su agresora sve do Glinske poljane.