Oporavljamo se od potresa, izbjegavamo viruse i usput udišemo pustinjski pijesak koji navodno uništava pluća i krvožilni sustav, ali to nas ni najmanje ne brine. Čekali smo nove potrese hrabro jer ipak smo mi potresni heroji – onaj tko preživi 5,5, taj sitne poslije i ne osjeti. To je naša nova svakodnevica i mi se s njom začuđujuće dostojanstveno nosimo. Zatočeni u svojim kućama i stanovima, imamo vremena možda više nego ikad raspravljati o Vladinim mjerama za pomoć gospodarstvu, ali i želji vlasti da nam, skrivajući se iza moćnog virusa, potpuno ukine ljudska prava i privatnost.

Da ne sluti na dobro, upozorio nas je Davor Božinović na jednoj od press-konferencija, ustvrdivši autoritativnim glasom kako nije vrijeme za kupnju novih televizora pa bi mediji trebali razmisliti kakve reklame puštaju u svom programu. Većina naivaca nije shvatila da je to samo uvod u još perverzniju ideju vlasti, koja sada želi nadzirati i prisluškivati sve mobitele državljana RH, a pod izlikom važnosti praćenja neodgovornih građana koji ne poštuju mjere samoizolacije. Ideja je, naravno, nadzirati SVE, a ne samo one kojima je mjera propisana. Čemu se zamarati nepotrebnom selekcijom kad je na pladnju cijela torta koja se može osvojiti “blitzkriegom” dok je opozicija pasivna, a narod ošamućen nevjerojatnim nizom događaja i prirodno traži sigurnost u vlasti? Makar i ovakvoj kakvu trenutno ima.

A kako ta vlast vodi ovu krizu? Na upozorenje o ograničavanju kretanja reagirali su tako što su dopustili da se zaraze otoci, na što su također upozoravani da će se dogoditi čim se Zagrepčane ostavi doma u karanteni, a školama obustavi rad. Pogotovo što su se i studenti počeli masovno vraćati kućama. Logično, bolest se proširila pa su Murter, Biograd i još neke regije u karanteni. Nakon što su zakasnili s mjerom zabrane napuštanja prebivališta, dosjetili su se genijalci kompenzacije pa su došli na ideju da građane protuustavno uhode praćenjem mobitela iako to nema nikakva protuepidemijskog smisla: a) većina ih koristi više mobitela, b) ako i krše izolaciju, ostave doma mobitel, pogotovo što su informirani o metodama praćenja, c) kako se misli pratiti ljude u samoizolaciji koji u kućanstvu žive s osobama kojima ta mjera nije propisana? Hoće li morati nositi mobitele po stanu kako bi Kopal i Božinović u svakom trenutku znali nalaze li se u dopuštenoj sobi istog stana? Pogotovo zato što ukućani slobodno izlaze i mogu širiti zarazu ako su došli u kontakt s oboljelim koji je praćen. Jasno je da se tom idejom, bez presedana u modernim demokratskim društvima, želi pojačati totalitarnost i strah ionako demoraliziranih i isprepadanih građana.

U kakvom je trenutno šizoidnom stanju ovo naše jadno društvo govori i činjenica da se o ideji suspenzije ljudskih prava raspravljalo na javnoj televiziji u emisiji “Otvoreno”, a pritom nije pozvan nitko iz nevladinih organizacija za ljudska prava ili barem netko od neovisnih stručnjaka iz domene ljudskih prava. Pozvana su tri političara – saborska zastupnika koji su u ležernoj diskusiji divanili o našoj teško stečenoj, barem prividnoj privatnosti i slobodama. Toga zaista nema nigdje, vjerojatno samo na HRT-u! Nisam poštovatelj sadašnje NGO scene, smatram da je velika većina današnjih organizacija tendenciozna skupina parapolitičkih aktivista za partikularne ideološko-financijske interese, međutim, red je barem radi kulise demokratičnosti pozvati nekoga od njih da kaže u programu javne televizije svoj stav.

U međuvremenu, Vlada je dala program za pomoć gospodarstvu koji su poduzetnici ismijali, ali se kao poslodavci nisu usudili napasti autore tog programa, već su se spinerski preko utjecaja u glavnim medijima obrušili na javni sektor koji im je dežurni krivac kad god žele napasti vlast, ali za to nemaju snage ni elementarne ljudske hrabrosti. Nisu kao kontraargument ponudili mjere Vučićeve vlade za pomoć srbijanskom gospodarstvu u vrijednosti od pet milijardi eura. Najlakše je skočiti na tzv. uhljebe. Poduzetništvo je ključno, ali moramo konačno raskinuti s mantrom da ono hrani javni sektor. Poduzetništvo i javni sektor sinergijski rade jedni za druge: poduzetnik ne može raditi ako mu školstvo ne proizvodi obrazovane radnike, ako mu znanost ne nudi nova tehnološka rješenja, policija ne štiti sigurnost ili ako te radnike, a i njega samoga, nema tko liječiti! Takav poduzetnik ne može opstati. Nije problem u krizi se solidarizirati i smanjiti plaće. Uzmeš 10%! Ništa lakše od toga. Problem je što, kad krize prođu, onda se to ne vrati nego – 2% za šest mjeseci, 1% za godinu dana, još 1% kad BDP raste tri kvartala, a još 5% kad na vrbi zasvrbi! I nikada ne dođe ni na ono otprije! Tečaj klizi, troškovi života se povećavaju, ljudi su kreditno zaduženi, a i već otprije premalo plaćeni, što su uz podršku javnosti iskazali totalnim štrajkom školstva. Na kraju, kad kriza prođe, kao rezultat će dobiti dodatni val iseljavanja. Ovaj put u obližnju Austriju koja otvara granice za naše radnike. Samo manjina će ih ostati raditi za pola već sada premale plaće! Vlada s vizijom sve to mora imati u vidu! Ima li ova vlada uopće ikakvu viziju osim ostati na vlasti?

Koliko možemo primijetiti, kampanja je počela. Ministar Beroš tako na press-konferenciji uzbuđeno kaže: “Nosim vam dobre vijesti. Zahvaljujući osobnom kontaktu premijera Plenkovića s kineskim vrhom, sletio je avion iz Šangaja i donio zaštitnu opremu!” Što je to nego PR strategija da bez premca najpopularniji ministar u zadnjih dvadeset godina promovira predizbornu kampanju premijera! Žao mi je Beroša jer ga uvlače. On je simpatičan junak baš zato što je profesionalan, iskren i objektivan. Čim počne otvoreno lobirati za bilo koga, koristiti tu popularnost, čarolija će završiti jednako brzo kao što se dogodila! Kao čovjek koji ga simpatizira, iskreno i dobronamjerno bih mu preporučio da smanji gas – veliki vođe jednostavno ne podnose donedavne anonimce koji svaki dan postaju sve popularniji i time ih počnu ugrožavati. Bjelica upravo to prolazi u Dinamu! Velike krize rađaju karizmatične heroje, a to Plenky jako dobro zna! Teško će pristati da Beroš uzima ovacije nacije dok on istodobno smanjuje plaću učiteljicama i objašnjava potresenima da trebaju biti strpljivi.

Na koncu, ako i uđemo u srž, oprema stiže, ali nema je dovoljno. Ne smijemo sada otvarati teme po kojoj se cijeni nabavlja. Treba je nabaviti po bilo kojoj cijeni jer je nemamo, a TREBA NAM. U protivnom ćemo i dalje slušati da maske ne pomažu direktno, a iz usta pokrivenih maskom najnovije generacije koja postaje statusni simbol i zamjenjuje automobile ili Chanel torbice. Maski na tržištu za obične građane nema pa zato ne pomažu! Ni u ratu pancirke nisu pomagale jer ih nije bilo. Jer da pomažu, a nema ih, građani ne bi sa 97% podržavali mjere Vlade, već bi postavljali neugodna pitanja. Na primjer, po kojem se ključu efikasne Fpp2, Fpp3 maske dijele s obzirom na to da ih nema u prodaji? Naravno da ih trebaju imati liječnici, prateće medicinsko osoblje, policija i sve druge službene osobe u koje ne spadaju političari, njihovi pomoćnici, pomoćnici pomoćnika, tajnice, članovi obitelji, prijatelji i znanci. Zašto po nekom kriteriju zaštitna oprema nije podijeljena najrizičnijim skupinama koje navodno štitimo? Je li netko poslao takvim pacijentima poziv da dođu po zaštitnu opremu? Zašto se dijabetičarima, astmatičarima, onkološkim i srčanim bolesnicima te maske nisu dostavile na kućnu adresu? Neki od njih moraju izlaziti zbog terapije – onkološke, dijalize i sl. i samim boravkom na otvorenom životno su ugroženi. Kad nema procedure, onda znamo kako u Hrvatskoj ide procedura – najede se onaj tko je blizu lonca!

Iskreno se nadamo da tako neće biti i s respiratorima ako, ne daj, Bože, dođemo do tog stupnja. Valjda nećemo!