POGIBIJA ZORANA BAJANA NA SAJMIŠTU I ZAROBLJAVANJE PRIPADNIKA „JNA“ SAŠE JOVIĆA

22.10.2020. 21:41:00

22.10.1991.
Detalje iznosi: puk. Ivica Arbanas-Lipi
“Borbe na Sajmištu su uvijek bile „ prsa u prsa“ i najkrvavije u čitavoj obrani Vukovara.
Uz poginule smo svakodnevno imali sve više teških ranjenika, koje je u tijeku borbenih djelovanja trebalo brzo izvući i odvesti do bolnice ako je ikako moguće.
To je bila nemoguća misija jer vozila skoro da nismo imali, jer bi ona brzo bila uništena od granata i raznih drugih projektila koji su svakodnevno padali po našim položajima.
Svaka prilika da se dođe do bilo kakvog vozila za prijevoz ranjenika, nije se propuštala.
Upravo u jednoj takvoj situaciji našao se naš gardist, pripadnik 4. Vukovarske Bojne 3. Brigade ZNG-a Zoran Bajan, koji je sa još jednim braniteljem ( Barać ) pronašao neispravno vozilo iza naše linije obrane a uz ulicu Augusta Cesarca.
Kako taj dan nije bilo pješačkih i tenkovskih napada , već uobičajeno granatiranje, odlučili su popraviti vozilo.
Tražeći alat za popravak vozila, Zoran Bajan je ušao u podrum kuće ispred koje je bilo parkirano vozilo.
Kad je počeo silaziti u podrum, iznenada ga je „ pokosio“ rafal iz automatske puške te je na mjestu poginuo.
Barać , branitelj koji je bio sa njime, brzo je otrčao po pomoć te smo brzo zatvorili prostor oko tih nekoliko kuća.
Gardisti koji su stigli prije pred kuću gdje je ubijen Zoran Bajan, me obavještavaju da su vidjeli nekoga kako je istrčao iz podruma te pobjegao kroz uski prolaz između dvije susjedne kuće.
U međuvremenu dolazi i Nikica Burić – Samoborac , branitelj sa susjednih položaja, te ga pozivam da potražimo bjegunca koji je vjerojatno i ubio našeg Bajana.
Prolazimo kroz uski prolaz kojim je i pobjegao neprijateljski vojnik, spremni u svakom trenutku pucati , jer ni on nema puno prostora za pobjeći.
Dolazimo do kuće, koja dijelom još uvijek gori , zapaljena od neprijateljskih granata koji sat prije te pažljivo pregledavamo kuću i okućnicu.
Uz samu kuću primjećujem ulaz u podrum te odmah sumnjam da se neprijateljski vojnik skrio na brzinu u podrum koristeći kuću koja gori kao kamuflažu, ali nisam siguran.
Zovem ga da se preda, kažem da sam zapovjednik zbora narodne garde i da mu jamčim da neće stradati ako odloži oružje i iziđe sa podignutim rukama.
Dok sam ga zvao na predaju, nisam bio u potpunosti siguran da se nalazi u tom podrumu.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, čujem nekakav zvuk iz podruma i tada sam bio siguran da je naš bjegunac ipak u podrumu.
Ponovno ga zovem na predaju i kažem da mu kao zapovjednik garantiram da neće biti ubijen, samo da odloži oružje i sa podignutim rukama iziđe van.
Ni nakon nekoliko minuta ništa se ne događa, a ja ubacujem ručnu bombu u podrum.
Prije eksplozije ručne bombe, odjekne pucanj iz podruma a ja zbog sigurnosti ubacim još jednu ručnu bombu.
Kad se smirila prašina i dim od eksplozija bombi, uzimam skraćenu sačmaricu od Samoborca te oprezno siđem u podrum.
Podrum nije velik, pa brzo gledam lijevo desno ne bi li nešto ugledao.
Jedino je i desnom kutu podruma bila limena bačva, pa sam oprezno došao do nje.
Iza bačve je bilo sklupčano tijelo neprijateljskog vojnika u sivom kombinezonu sa činom desetara.
Imao je vidljivu ranu na sljepoočnici pa sam odmah pretpostavio da se ubio prije eksplozije ručne bombe.
Kad sam izišao iz podruma čuo sam galamu iz pravca kuće gdje je ubijen naš gardist Zoran Bajan.
Trčimo ''Samoborac'' i ja prema kući iz koje dolazi galama, ulazimo u dvorište gdje odmah vidim još jednog neprijateljskog vojnika sa rukama u zraku i pištoljem pored sebe.
Branitelji, koji stoje pored njega, mi kažu da je izišao iz podruma sa podignutim rukama držeći u njima pištolj i automatsku pušku, ukratko mogao je pucati u njih ali se predao.
Automatska puška koju je sa sobom imao bila je neupotrebljiva jer je od hrđe potpuno blokirala i nije se moglo iz nje pucati.
Odmah smo pretpostavili da je desetar koji je izvršio samoubojstvo u podrumu u drugoj kući u biti ubio našeg gardista Zorana Bajana.
Neprijateljski vojnik koji nam se predao,a to smo saznali iz dnevnika i osobnih dokumenata koje je imao sa sobom, u biti je bio stariji vodnik Saša Jović, zapovjednik BOV-a 20/3, a ubijeni desetar član posade.
Također smo saznali da se iza naših linija skrivaju 20 dana tj. poslije 02.10.1991. kad su se u općem napadu na naše linije obrane uspjeli probiti sa tenkom T-84 čija posada je eliminirana prije.
Iz dnevnika koji je vodio stariji vodnik Saša Jović saznali smo da su preživjeli pijući sok od rajčice kojeg je bilo dosta u podrumu i čekali da ovaj dio Sajmišta padne u ruke neprijatelja pa da se onda uspiju izvući te priključiti svojim snagama.
Primijetio sam da je ranjen u nogu pa sam izvukao nož da mu razrežem hlače i da ga podvežem i previjem, na što je on počeo žaliti: „Nemoj me samo klati, molim te!“.
To me razljutilo pa sam mu rekao da smo mi gardisti a ne četnici i da ga imam namjeru previti i odvesti kao zarobljenika u bolnicu.
Dok sam ga previjao, neprijateljske su granate padale oko nas pa smo žurili da ga što prije odvedemo i eto stariji vodnik Saša Jović je preživio pad Vukovara i dočekao svoje „osloboditelje“, a mi smo izgubili Zorana Bajana, rukovatelja RBR-90 „osa“.
Zoran Bajan, čovjek mirne ruke, velikog srca, koji je bez straha, hladnokrvno izlazio pred neprijateljske tenkove.
Sjećam se jedne od mnogobrojnih akcija u desetom mjesecu kad je neprijateljsko pješaštvo uz potporu tenka i transportera krenulo ulicom Augusta Cesarca.
Kako sam se zatekao na položaju na kojem je bio naš Zoran Bajan i ostali gardisti, neprijateljsko pješaštvo smo ja i još jedan gardist uništili sa polu automatskim snajperima.
Kad je neprijateljski tenk ''ostao'' bez pješaštva viknuo sam našem Bajanu da je tenk blizu nas, nasred ulice.
Bajan hladnokrvno iziđe na cestu i sa ''osom'' puca na tenk.
Hrabrost koja je potrebna da bi se ovo napravilo posjeduje malo ljudi jer je bilo slučajeva da bi tenkisti bili spremni ispaliti granatu ili pucati iz strojnice te bi ubili našeg branitelja koji bi izišao pred tenk sa protu-oklopom.
Rijetko sam kroz Domovinski rat susretao branitelje ,odvažne i hrabre a tako mirne u najtežim situacijama, upravo takav je bio i Bajan, vojnik na kojeg se možete osloniti i za kojeg znate da će izvršiti i najteže zadaće ne mareći za vlastiti život.”
A sada ćemo se vratiti malo unatrag i prisjetiti događaja od 02.10.1991. kada i tko je točno uništio tenk M-84 kao i napuštanja tada neoštećenih transportera s topom trocjevcem u Preradovićevoj Ulici kojim je zapovjedao stariji vodnik Saša Jović pripadnik neprijateljske JNA.
02.10.1991.
Detalje iznosi: puk. Ivan Anđelić-Doktor
“U jutarnjim satima 02.10.1991. Sajmište napadaju najjače snage koje neprijatelj ima. Prvi tenkovi idu na Zelenu ulicu, ispucavaju sedam granata po našim položajima, tenk dolazi do raskrižja, cijev mu viri, staje uz kuću otvarajući prostor da drugi može proći. Pucam niz ulicu iza njega po pješaštvu, a Božo s RB-om s dvadesetak metara ga pogađa. Vidim, nije uništen, uzimam dvije kumulativne mine, prolazim kroz kuću u kojoj smo bili smješteni i s terase bacam prvu minu. Otvara se padobran i ona pada kraće po blatobranu. Znao sam da drugu moram jače baciti i uspio sam, točno po zadnjem dijelu motora koji je odmah zablokirao i ugasio se. Brzo se vraćam natrag i primjećujem krv na čelu. Ne znam što me pogodilo jer tenk je bio 6 do 7 metara dalje od mene.
Ponovno pucam minobacačem kad mi javljaju da ide još jedan. Vičem na svoje pripadnike: “Vidjeli ste što sam uradio, dajte mine.” Odmah se našlo 5-6 kumulativnih, utrpali ih Crnkoviću iz Našica i sklonili se od njega. On nije išao kroz kuću kao ja, nego kuću dalje, pobacao ih i vratio se živ. Nastavljam pucati, kad na desnoj strani prema Kačiću tenk se probija prema gradu kroz Pretadovićevu ulicu, a Kačićev zamjenik viče: “Doktore, što čekaš?”
Ostavljam minobacač, granata mi u ruci, izvađen osigurač i trčim za tenkom, a ljudi bježe od tenka. U garaži bez vrata, meni s desne strane, moj pripadnik 4. Bojne 3. Brigade Ivica Marušić s Osom se diže i trči za mnom. Jozo Brač Kačićev pripadnik 204. Brigade s moje lijeve strane isto trči i traži poziciju za pucanje. Obojica su ispali Ose, pogodili u tenk i tenk staje ali motor tutnji pod punim gasom.
Mi ne idemo blizu, izlijeće transporter, nitko nije ni pucao na njega, staje pored tenka na desnu stranu i ne puca. Kako je bio na padini niz ulicu počeo je okretati trocjevac prema nama, nastala je panika, ali on nije pucao. Ne znam što mi je bilo, ne mogu ni sada kada razmislim znati zašto sam poludio i krenuo ravno prema njemu i cijevima se popeo gore. Nastao je opći metež. Oni su svi iskočili na bočna vrata i pobjegli prema gradu kroz naše ljude koji su držali tu ulicu.
U transporteru sam našao jedan “Škorpion” i dokumente starijeg vodnika Saše Jovića iz Niša. Kačič je bio ranjen i kada je čuo za napad odmah je došao i meni je odmah laknulo, znao sam na koga mogu računati te sam se vratio na svoj položaj.
Mitraljez mi napada lijevu stranu iz smjera kasarne prema Masarykovoj na položaje Mirka Kolarevića. Ne vidim da naši uzvraćaju pa sumnjam u najgore. Odjednom tenk ulijeće u Kraševu ulicu. Kažem Pavi Solajoviću da uzme ručni bacač i krećemo onamo. Nismo ni krenuli kad se javlja Osa na Motorolu i govori: “Nema problema, moji su dečki tamo.”
Ne čujemo ni motor tenka, zaključujemo da je u redu. Pješaštvo i dalje tuče naše položaje i ja tučem minobacačem u tom smjeru. Šaljem Ivana Lučića da vidi je li kod Mirka sve u redu. Ivan zamotane glave ide stazom prema tamo. Zovem ga, ali on od detonacije ne čuje ništa i rafal ga obara, pada po stazi i netko ga odvlači sa staze u dvorište. Počinje povlačenje neprijatelja pa nas granatiraju. Ivan mi donosi radiostanici iz transportera jer zna da se ja u to razumijem. Palim je i slušam, a neprijatelj sa druge strane govori: “Dovezi to vozilo do Crvenog krsta, da idemo kod komandanta da vidimo što dalje.” Ja se javljam i lažno predstavljam: “Povlačite se u kasarnu, povlačite se u kasarnu.”
Ponovno se javljam te govorim: “šta da radimo, od nas šest trojica smo živi, bežimo prema gradu.”
On mi odgovara: “Vratite se putem tri.”
Tada mi se baterija ispraznila a ja odmah uzimam svoju Motorlu i zovem Šljića: “Đžo, za deset minuta deri po kavezu (kasarni), bit će ti svi na okupu.”
Kod Kačića neka gužva, kažu pogođen je i vidim da ga žurno odvoze. Ovaj tenk izKraševe stao je na rskrižju, opalio dvije granate u Šarčevićevu mesnicu i otišao u kasarnu. Taj dan su izgubili najviše tehnike i ljudstva. Mi smo izgubili legendu Sajmišta Petra Kačića Srednjeg Bojlera, bilo je i puno ranjenih, a kada sam čuo na njihovoj radio vezi da zovu: “Da odmah dovezu to vozilo od Crvenog krsta da idu kod Komandanta da vide što da rade dalje” shvatio sam da su u totalnom rasulu. Komadant ih je poslalo u napad sa najsavremenijom tehnikom koju su tada imali. A oni izgubili sve nove tenkove M-84 i Transportere a komadant desetak kilometara u pozadini. Dok svi naši Zapovjednici obrane Sajmišta i cijele obrane grada Vukovara su ispred svojih Ratnika. Nijedan Branitelj toga djela obrane se nije povukao sa svoga položaja!
Uspješno smo obranili crtu bojišnice i neprijatelja natjerali u bježaniju uz velike gubitke u živoj sili i tehnici.”
Počivaj u miru Božjem hrvatski viteže Zoran Bajan, čast je bilo ratovati sa takvim neustrašivim herojem i vitezom!
Tvoji zapovjednici Lipi i Doktor...

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.