Povjesničar objavio popis 7500 članova OZNA-e i UDBA-e u Hrvatskoj za vrijeme i nakon rata
Jedan je akronim posebno spominjan posljednjih nekoliko godina, iako je služba koju označava začeta prije gotovo 80 godina. UDBA, kratica za Upravu državne bezbjednosti, postala je uobičajenom u javnom diskursu, sama Uprava i danas kao simbol, pa i krivac, za puno toga lošeg što se danas ovdje događa, za neke čak i isključivi krivac. No, što je UDBA, tko su bili ljudi koji su je sačinjavali, zašto i tko ju je utemeljio, odgovori su koju nudi ugledni naš povjesničar dr. sc. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu u svojem dvotomnom izdanju Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942. – 1954.).
Radelić je, kaže, na ovom istraživanju radio deset godina, prošavši uz pomoć kolega praktično sve hrvatske arhive da bi rekonstruirao povijest jugoslavenskih obavještajnih službi u Hrvatskoj onoliko koliko je to bilo moguće.
Kruna je cijelog ovog istraživanja popis od nekih 7500 članova OZNA-e i UDBA-e u Hrvatskoj u obrađivanom razdoblju. Nije to tek jednostavan popis imena, nego i pridruženi životopisi od desetak redaka. Popis je sastavljen od više relevantnih, ali i provjerenih izvora. Primjerice, u “Popisu udbaša osuđenih zbog Informbiroa prema ‘Pregledu’ i ‘Popisu’ s dopunama iz ‘Podataka o historijatu resora (UDBA-e)” pronaći će se ovakav unos pod brojem 62: Vučković Ivan Nikole, r. 27. 1. 1927. u Brnazama kraj Sinja. Hrvat. Iz seljačke obitelji. Završio 6 razreda OŠ i 1 razred gimnazije u JNA. Zemljoradnik. Razveden. Član KPJ od 1. 12. 1945. U JNA od 20. 8. 1944. Potporučnik UDBA-e za kotar Sinj. Uhićen 4. 11. 1950., osuđen 31. 3. 1951. na 4 godine na Vojnom sudu u Zagrebu zbog nesavjesnoga obavljanja službene dužnosti u vezi s IB-ovcima. Kazna istječe 4. 11. 1954.
"Dakako, glavna inicijativa išla je od vodstva KPJ koji je i organizirao partizanski pokret i sve što je vezano uz njega. Može se govoriti o postupnom stvaranju obavještajnih centara. Od prvih dana nastanka partizanskog pokreta bila je prisutna ideja o važnosti obavještajnog i protuobavještajnog, tj. sigurnosnog rada. Trebalo je otkriti namjere i snagu neprijatelja i zaštititi svoje redove, a to znači članove KPJ i partizanske jedinice. U počecima to je bila zadaća svih komunista, dok su postupno za te zadaće bili zaduženi samo određeni partijci. Bitno je naglasiti da je u početku glavni cilj obavještajnog rada bio prikupiti podatke vojne prirode, da bi postupno sve veću važnost imali i podaci političke prirode. Drugim riječima, u samim počecima 1941. godine obavještajno-kontraobavještajna djelatnost bila je uglavnom vojnog karaktera, da bi s vremenom ta djelatnost poprimala sve više političku, tj. revolucionarnu notu kontrole i obračuna sa svim političkim protivnicima i suparnicima koji su bili ili su mogli biti smetnja revoluciji. Već tijekom 1942. godine nastaje široka lepeza obavještajno-sigurnosne djelatnosti, od uvođenja obavještajnih i informativnih oficira u partizanskim jedinicama do stvaranja obavještajnih centara (OC) koji su u Hrvatskoj bili uvedeni krajem te godine. Svaku je buduću federalnu jedinicu karakterizirala određena specifičnost obavještajno-sigurnosne djelatnosti, napose u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji gdje je partizanski pokret bio najrazvijeniji", rekao je naš povjesničar za Večernji.
Uloga Tita u osnivanju obavještajne službe nije do kraja jasna, no on sasvim sigurno nije kontrolu nad njom prepuštao nikome drugome.
"Nema podataka da se Josip Broz Tito posebno posvetio toj specifičnoj djelatnosti, ali je sigurno bio među inicijatorima ideje da treba izgraditi obavještajno-sigurnosnu službu. Vjerujem da je imao presudnu ulogu u izboru najviših, rukovodećih kadrova OC-eva i OZNA-e, a od ožujka 1946. godine UDBA-e. U osnivanju OZNA-e važnu ulogu imali su i sovjetski instruktori koji su stigli u Narodnooslobodilačku vojsku, a na temelju iskustava iz Sovjetskog Saveza. O tome nema sačuvanih dokumenata, ali ima posrednih pokazatelja. Pri svemu ovome moram naglasiti da za brojna važna pitanja, kada je riječ o OZNA-i, nisu sačuvani dokumenti ili, barem, nisu dostupni javnosti. Moguće je da, osim dokumenata koji su dostupni u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i drugim arhivima u Hrvatskoj, postoje još neki dokumenti u nekim ustanovama u Beogradu", dodao je autor povijesti geneze UDBA-e.
