O ovome izvanrednom događaju nitko od sudionika nije 1991. godine sastavio izvješće. Stoga je ovaj tekst nastao na osnovi njihovih sjećanja

U povjesnici Domovinskoga rata ostala su poznata dva velika proboja hrvatskih branitelja i civila iz opkoljenih gradova pred padom k slobodnom području. Najčuveniji je proboj niza manjih i većih skupina iz Vukovara k Vinkovcima u studenom 1991. pri čemu su u minskim poljima i srpskim zasjedama stradale desetine ljudi. Drugi čuveni proboj izvršen je iz H. Kostajnice k H. Dubici u kojemu je također bilo stradalih. Na rubu spoznaje hrvatske javnosti ostao je treći veliki slučaj – organizirani proboj postrojbe 1. gardijske brigade HV-a „Tigrova“ iz padajućega Iloka k slobodnom vinkovačkom području u listopadu 1991. Ovaj proboj ne samo da je bio najuspješniji – nitko od gardista i civila koji su im se priključili nije stradao, već se dogodio u najneobičajnijim okolnostima – izvršen je preko područja Republike Srbije. Nažalost, o ovome izvanrednom događaju nitko od sudionika nije 1991. godine sastavio izvješće jer i nije bilo zahtjeva za tim. Stoga je ovaj tekst nastao na osnovi sjećanja sudionika proboja Dragana Basića, Ilije Vučemilovića- Šimunovića, Kristijana Štibljara, Damira Šarkanja i Grge Tokića, na čemu im zahvaljujem, memoarskih zapisa Damira Starčevića i Luke Zebe koji je svjedočio početku proboja, te uz svesrdnu pomoć Mirka Sesara.

Uklinjen u područje Srbije, Ilok je s okolnim selima svojim zemljopisnim položajem bio teško branjiv. Kako su nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu učestale prijetnje i provokacije srbijanske policije i JNA, u Iloku je i okolici od 10. lipnja 1991. stalno boravila postrojba 1. brigade ZNG-a „Tigrova“ jačine satnije sa zadaćom osiguranja i obrane područja. U nju ulazi i više mještana iločkoga kraja. Postrojbe su „Tigrova“ periodično izmjenjivane. Posljednja smjena, pod zapovjedništvom Dragana Basića, stigla je 3. rujna.

činilo odakle se i kako pojavio, bio je sumnjiv te je razmišljao da ga da vezati i ostaviti kako ih ne bi izdao. Iako su se donekle odmorili i okrijepili sve u skupini mučilo je što nisu znali što se događa i gdje je sve JNA na tom dijelu Srijema. Napetost su pojačavali i česti preleti zrakoplova JNA preko prostora gdje su se skrivali. „Tigrovi“ su se bojali da ne traže baš njih jer su vjerovali da JNA zna da se dio branitelja probija iz Iloka, stoga je vladala dosta depresivna atmosfera. Tijekom dana promišljano je kamo dalje. Zapadno je bio okupirani Tovarnik, a pravo pred njima Šid. Nisu se smjeli previše približiti ni jednom od tih mjesta jer su znali da su puni vojske, već se trebalo oprezno provući između njih. Glede smjera kojim je trebalo potom nastaviti, odlučeno je da se produži s napredovanjem prema jugu, do rijeke Bosut, i onda prateći rijeku krenuti na zapad u smjeru hrvatskih pograničnih sela Lipovca, Apševaca i Podgrađa. S dolaskom noći 16./17. listopada krenulo se u nastavak proboja. Sa zapadne strane kolona je obišla Šid, na daljni od 1,5 do 2 km od prvih gradskih kuća. Grad je bio „osvijetljen kao za novu godinu“. Iz smjera okupirane Bapske i Tovarnika vidio se plamen iz gorućih kuća i povremeno se čulo pucnje i eksplozije. Gardisti su svaki trenutak očekivali da će ih otkriti te su bili spremni na borbu jer, kako kaže zapovjednik Basić „bili smo spremni na sve, samo da preživimo“. U jednom trenutku kolona je morala proći pored tvornice na rubu grada te su bili pripravni likvidirati noćne čuvare ako ih zamijete, no do toga nije došlo. Najopasniji trenutak na toj dionici puta bio je prijelaz ceste Šid – Tovarnik. Izvidnica je pronašla pogodno mjesto za prijelaz te se kolona podijelila u dvije skupine od kojih se prva uspješno prebacila. Upravo u trenutku kada je druga skupina trebala krenuti iz mraka je izronila kolona vozila JNA iz kojih se žestoko pucalo. U prvi trenutak „Tigrovi“ su pomislili da su otkriveni. No vjerojatno su u pitanju bili pijani vojnici koji su se pucnjavom hrabrili odlazeći na bojište. Od gustoga mraka nisu zamijetili u kukuruzištu pored ceste zaleglu skupinu. čim se kolona udaljila gardisti i civili prebacili su se preko, pazeći da ne nalete na neku od JNA patrola koje su često išle cestom.

Malo veći kalibar

Gardist Starčević ovako opisuje prijelaz: „Šuljamo se. Moramo preći cestu. Ovuda se stalno vozikaju vojne patrole. Nailazi pinzgauer sa dva kamiona. Pucaju rafalima po kukuruzištu. Onako naslijepo, ne znam samo dal to sebe hrabre ili misle da će nešto pogoditi. Zalegli smo skroz uz cestu, na početku kukuruza. Ukoliko nekoga pogodi nesmije se javiti niti zajaukati, ne smiju znati da smo ovdje. Zvižde meci, sada se javio i Browing. Malo veći kalibar. Prva grupa pretrčava, ponovo patrola i rafali. Udaljavaju se, pretrčavam i zaliježem nakon dvjestotinjak metara. Oni iz prve grupe se smiju... Bog čuva budale i pijance, koji smo mi“. U nastavku proboja našli su se pred željezničkom prugom Šid – Vinkovci. Tu im je poteškoće pravilo gusto šipražje kroz koje su se probili s mukom, izgrebani, dok je prijelaz preko pruge prošao bez poteškoća. No dalje od pruge naišli su na močvarni teren koji im je otežao i usporio kretanje, da bi nakon toga došli pred razgranati splet vodenoga kanala „Boris“ koji ih je užasno umorio i iscrpio jer ga je činio cijeli niz rukavaca koji su se pružali jedan iza drugoga i međusobno se preplitali. Tek što bi prešli jedan, drugi rukavac bi se pojavio pred njima. U nekima bi upali u močvarnu vodu do pasa, a u jednom skoro do vrata. Između kanala rasla je šikara koja ih je grebala. Kako je već nastupila jesen noć je bila vrlo hladna pa su se smrzavali po močvarnim kanalima. Počela je padati i kiša koja je pogoršala stanje. Kako su ostali bez vode morali su piti vodu iz kanala, što je bilo opasno po život. Naime, Grgo Tokić sjeća se kako je u jednom od kanala plutao leš krave. No nisu imali izbora. Druge vode nije bilo.

Na rubu snaga, ljudi su u koloni mislili da su se izgubili, no nasreću, do zore su uspjeli izaći iz toga labirinta i izbiti pred polja kukuruza u blizini ceste između srpskih sela Ilinaca i Vašice. Nakon cjelonoćnoga proboja svi su bili, kako navodi Basić „umorni do smrti“, te su doslovce popadali po kukuruzištu. Nakon kraćega odmora dali su se u potragu za hranom i vodom. Kako su žurno napustili Ilok ponijeli su dosta oružja i strjeljiva, a malo hrane i vode, stoga su morali po polju skupljati sirove plodove: rajčice, mrkve, korijenje zelja, tikve, pa čak i stočnu repu. Ilija Vučemilović sjećaju je 70-ak gardista iz svih četiriju satnija 3. bojne iz baze u zagrebačkoj Dubravi. Ovoj smjeni dragovoljno su se priključila četiri gardista iz prethodne smjene. Još dva vojnika JNA hrvatske nacionalnosti, Mario Grahovac i Mario Brandt, obojica iz Slavonije, iz Bačke su prebjegli u Ilok i priključili se „Tigrovima“. Grahovac je u bijegu čak preplivao Dunav. Zapovjedništvo je obrane Vukovara „Tigrovima“ iz Iloka zapovijedilo angažiranje na olakšavanju položaja obrane Vukovara.

Među ostalim trebali su spriječiti priljev ljudstva i tehnike JNA na Vukovar iz Šida. Tako je 21. rujna u selu Ilači, na cesti Šid – Vinkovci došlo do žestoke bitke u kojoj je potučen 1. proleterski gardijski mješoviti artiljerijski puk JNA i dio 2. proleterske gardijske mehanizirane brigadu JNA iz Valjeva koja je prethodnih dana razorila Tovarnik, dok su zbog poraza u Ilači iz Šida pobjegle još dvije motorizirane brigade iz sastava Kragujevačkoga korpusa – 80. iz Kragujevca i 130. iz Smederevske palanke. Bio je to najteži poraz koji je JNA dotad doživjela u Slavoniji. U ponovnom napadu JNA Ilača pada 24. rujna, nakon čega je iločki kraj posve odsječen od ostatka Hrvatske. Idućih su tjedana JNA i pobunjeni Srbi malo-pomalo poosvajali okolna sela. Do 11. listopada 1991. slobodni su ostali samo Ilok s okolnim selima Bapska, Šarengrad i Mohovo. I ta enklava, prepuna prognanika iz spaljenih srijemskih sela, dolazi tada na red. JNA je postavila posljedni uvjet – da branitelji predaju oružje i JNA uđe u Ilok.

Tko nije okrvavio ruke...

Agonija je trajala do 13. listopada kada stanovništvo Iloka na referendumu odlučuje da će radije iselili nego živjeti pod okupacijom. Na osnovu toga predstavnici su Iloka i zapovjednik 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije JNA, general major Dragoljub Aranđelović, 14. listopada sklopili Sporazum o iseljenju. Prema njemu su se Iločani, prognanici koji su se sklonili u Ilok, te iločki policajci, 17. listopada 1991. mogli neometano, u konvoju, iseliti iz Iloka. Glede „Tigrova“ u članku 10. Sporazuma bilo je predviđeno da i oni mogu napustiti Ilok s ovom civilnom kolonom „ukoliko nisu učinili neko krivično delo“, a ako jesu „ne mogu napuštati navedena naseljena mesta niti se ukrcavati u konvoj“. Tijekom potpisivanja Sporazuma snage divizije generala Aranđelovića ušle su u Šarengrad, Bapsku i Mohovo. Ilok je, uz Vukovar, tako ostao posljednja slobodna „krpica“ područja u hrvatskom Podunavlju. Sutradan, 15. listopada zapovjednik „Tigrova“ u Iloku, Dragan Baasić, razgovarao je sa zapovjednikom iločke policije, Matom Brletićem, i predsjednikom Kriznoga štaba (KŠ), Petrom Čobankovićem, o uvjetima pod kojima je s JNA dogovoreno iseljavanje Iloka. Glede njegove postrojbe prenijeli su mu riječi generala Aranđelovića da „onaj tko nije okrvavio ruke može ići“.

Za Basića je takav uvjet bio apsurdan jer po mjerilima JNA malo koji od „Tigrova“ nije „okrvavio ruke“ tj. počinio „neko krivično delo“ kako se navodilo u Sporazumu, sudjelujući u borbama za deblokadu Vukovara ili obrani Ilače. Dapače, samo nekoliko dana prije toga zapovjednik 3. bojne „Tigrova“, Ivica Klen, na HTV-u je pohvalio iločku postrojbu „Tigrova“ za uspješna borbena djelovanja. Bilo je jasno da se „Tigrovi“ ne mogu priključiti civilnoj koloni već da moraju naći neki drugi način izvlačenja. No bilo je pitanje što učiniti. Među „Tigrovima“ se još od pada Ilače, kada je Ilok s okolicom odsječen, razmišljalo i planiralo što raditi. Pojavile su se dvije mogućnosti. Mogućnost da se probiju do Vukovara bila je vrlo mala. Druga je mogućnost bila da se krene u proboj k slobodnon području na jugu Općine Vinkovci i to preko Srbije. činilo se da taj smjer daje veću mogućnost uspjeha jer JNA zasigurno ne bi očekivala da bi se netko tuda izvlačio. I taj je smjer bio pun rizika. Skupina je „Tigrova“ (Dubravko Špehar, braća Marijan i Stjepan Prelec, braća Majić iz Bapske i Alen Tahirović) nekoliko dana ranije samoinicijativno krenula u proboj k selu Nijemci. No upali su u minska polja i srpske zasjede te su se dosta kasno probili na slobodno područje. Vrativši se s lošim vijestima zapovjednik je Basić u bazi „Tigrova“ sazvao sastanak svih pripadnika postrojbe. Objasnio im je prilike i iznio mogućnosti koje imaju – proboj k slobodnom vinkovačkom području preko Srbije i to te iste večeri, jer „nemamo što čekati“, proboj prema opkoljenom Vukovaru, pridruživanje izbjegličkoj civilnoj koloni te predaja JNA. Svatko je od „Tigrova“ pozvan da slobodno iznese svoj stav.

Svi su bili protiv polaganja oružja i predaje JNA, velika je većina iskazala spremnost za proboj prema vinkovačkom području dok ih je samo nekoliko bilo za proboj k Vukovaru, tj. za odlazak s izbjegličkom kolonom jer se smatralo da će većina „Tigrova“ biti uhićena i odvedena u logore. Na kraju sastanka zapovjednici Dragan Basić i Ilija Vučemilović ponudili su da svatko sam odluči što želi. Svi koji se odluče za proboj trebali su se dobro naoružati i ponijeti što više strjeljiva, poskidati hrvatske oznake s odora, te do 22 sata te večeri doći u Lovku, odmaralište udaljeno 2 km zapadno od Iloka. Odluku o proboju gardisti su trebali zadržati u tajnosti. Naime Ilok je tih dana bio pun prognanika iz okolnih okupiranih sela koje nisu poznavali i među kojima je moglo biti i ubačenih suradnika JNA i koji su joj mogli dojaviti za proboj. Za izlazak s civilnom kolonom odlučilo ih se dvanaest: Željko Mijić iz Opatovca, Martin Milas iz Šarengrada i Vlatko Mojzeš iz Iloka (imali su dokumente s adresama u ovim naseljima te su smatrali da će se izvući s civilima), Dražen čretni, Ivan Lukenda, Pero Orlovac, Stipe Šarlija, Josip Vešligaj i Luka Zeba, te ranjenici: Darko Domitrović, Bernard Ciganj i Srećko Dobrić. Svi ostali, tj. oko 50-ak „Tigrova“ odlučilo se za proboj.

Zapovjeđena tajnost

Iako je bila zapovjeđena tajnost, ipak se nije od svih civila moglo skriti da se ide u proboj. Mnogi su se gardisti sprijateljili s mještanima, ili su bili iz iločkoga kraja, te su im u povjerenju rekli što se sprema. Tako se „Tigrovima“ u proboju priključilo desetak domaćih branitelja i civila. Bilo je među njima istaknutih HDZ-ovaca i osoba koje su se iskazale u obrani te su smatrali da će ih JNA pokupiti iz kolone i da im je proboj manji rizik. Basić je pozvao Marinka Bošnjaka, člana KŠ Iloka koji se istakao u obrani, da im se pridruži jer je znao da će ga JNA tražiti. Bošnjak je odbio uz riječi da ne može ostaviti svoje ljude davši mu podatke o hrvatskim minskim poljima na smjeru proboja. Neposredno pred odlazak iz Iloka Basić je otišao u KŠ kako bi Petru Čobankoviću rekao da kreću u proboj te se pozdravio. čobanković je bio iznenađen i potresen odlukom „Tigrova“.

Gardistu Bećiru Kuli, koji je također došao u KŠ, Čobanković je poklonio pištolj uz riječi da će njemu u proboju više trebati. Tako se kod zgrade odmarališta u Lovki okupilo 60-ak gardista i civila. Gardisti su bili dobro naoružani. Zapovjednik se Basić sjeća da se najviše naoružao PZO-vac Damir Starčević koji je ponio čak i „Strijelu“ s dvjema pričuvnim raketama, a i on u svojim zapisima kaže kako je u borbenom rancu ponio tromblone i 5000 metaka, a na sebi četiri ručne bombe, lanser za „Strijelu“ i kalašnjikov s 10 punih okvira, pa je bio natovaren „k’o mazga“, te da su s toliko oružja mogli „otići u velikom stilu, sve što imamo ispucat ćemo, a onda kako Bog da“. U tom se trenutku još sa sigurnosti nije znalo kojim će se putem kolona kretati. Početni dio proboja trebao je ići preko Fruške gore, kroz šumu, k selu Bapska, a onda se smjer kretanja trebao prilagoditi stanju na terenu. Kako se nije znalo kakvo je stanje oko Bapske, koju je JNA okupirala dan prije, ispred kolona krenula je izvidnica koju je predvodio Ilija Vučemilović, a s njim su bila dva mještana iz Općine Vukovar koji su poznavali ovaj dio Srijema – Marko Džambo iz Tovarnika i Jakob Rogić „Deda“. Oni su davali dragocjene savjete u donošenju odluke o smjerovima kretanja. Tako je periodično rađeno tijekom cijeloga proboja kako bi se izbjeglo da kolona upadne u zasjedu i strada. Po riječima zapovjednika Basića na tom teškom i opasnom zadatku posebice se istakao zapovjednik Vučemilović. Bez njega bi proboj zacijelo bio puno teži i s gubitcima, ako bi uopće i bio uspješan. Istodobno je u smjeru okupiranoga Šarengrada Basić poslao dvojicu gardista sa zadaćom izvedbe „lažnjak diverzije“ tj. akcije zavaravanja. Naime, izvidnica je dojavila da se na cesti k Šarengradu, neka tri kilometra od Lovke, nalazi tenkovski položaj JNA. Zadaća diverzanata bila je da dva sata po polasku kolone ispale zolje na tenkove kod Šarengrada, kako bi JNA pomislila da branitelji Iloka tuda kreću u proboj prema Vukovaru. Diverzija je uspješno izvedena – zolje su ispaljene na tenk i transporter tako da je JNA cijelu noć tukla topništvom u tom smjeru. Kasnije su se obojica diverzanata pridružila koloni.

Kolona se u međuvremenu kretala po mraku kroz pograničnu šumu Voćin. Tek što se krenulo jedan je civil Iločanin, koji se ponudio biti vodič, pao i teško ozlijedio nogu. Ana ga je Drinovac previla, ali noga mu je bila u takvom stanju da nije mogao ići dalje te je morao natrag u Ilok. S njim se vratilo još dvoje Iločana, mada nerado, ostavljajući oružje i strjeljivo, dok je kolona nastavila hodnju prema jugozapadu preko šumovitih obronaka Fruške gore. Gusta šuma i šikara otežavali su i usporavali hod, a pretovareni gardisti otežano su hodali uz strmine fruškogorskih brežuljaka. Ipak su još uvijek bili puni snage i volje. Nakon nekoliko sati hoda izašli su iz šume Voćin i našli se na rubu gorske udoline Plešnov kod srpskoga sela Molovin, koje se kao klin zabija u Hrvatsku. Tada su prvi put stupili na srpsko područje. Držeći se ruba gajeva nastavili su hodnju i potom ušli u šumu Bališa između okupirane Bapske i Molovina. Vođe kolone dobro su pazile da oba sela zaobiđu u što širem luku, što je bio običaj i kod svih drugih sela kraj kojih su ubuduće prolazili. Još je u Iloku dogovoreno da se postrojba probije kroz Srbiju što tiše tj. da se oružje koristi samo u najnužnijoj obranu kako ne bi privlačili pozornost. Iz šume Bališa u Srbiji su opet ušli na hrvatsko područje, u šumu Briza kod okupirane Bapske. Zora 16. listopada kolonu je zatekla u hodu, na rubu šume ispred koje je počinjala ravnica Srijema s gustim poljima kukuruza, između Bapske i srpskoga sela Berkasovo.

More kukuruza, pa kuće

Gardist Starčević zapisao je da se popeo na dalekovod i vidio pred sobom, u smjeru Srbije „more kukuruza, pa kuće“, a u smjeru Hrvatske u selu Bapska gdje „poneko se zgarište još dimi, svježi požar. Prilazimo vinogradima, ovdje je granica, šaljemo izvidnicu. Tek sad shvaćamo, ulazimo u Srbiju, jedino nas tu ne očekuju“. Tu je kolona prekinula proboj, skrila se na rubu šume i odmarala. Bilo je opasno kretati se ravnicom po danu tako blizu granice i bojišta jer su ih mogle zamijetiti patrole JNA i srbijanske policije. Kako u nastavku proboja više nisu mogli računati na zaštitu šume, odlučeno je da se ubuduće danju spava, a noću kreće. Prekid je svima dobro došao. Nakon cjelonoćnoga hodanja bili su umorni i iscrpljeni. Nekoliko ih je tu odbacilo dio oružja. PZO-vac Starčević odbacio je „Strijele“, a Perković je puškostrojnicu „Šarac“ zakopao. Svi su gardisti zadržali samo osobno oružje i strjeljivo. I dok su se tako gardisti odmarali na granici dviju država u ratu, iznenada se pred njima pojavio mještanin Bapske. Gardist Starčević o tome piše: „U šumi iznad Bapske našli smo nekoga djedicu. čudi se :„‘Garda ovdje, od kuda? Pa svi ste izginuli u Iloku!’ (...) Djeda nas nudi grahom, lonac od pet litara na nas trideset, planulo. Nema kruha, punimo čuturice vodom (...).“ Iako im je Bapčanin pomogao, zapovjedniku Basiću, kome nije bilo jasno odakle se i kako pojavio, bio je sumnjiv te je razmišljao da ga da vezati i ostaviti kako ih ne bi izdao. Iako su se donekle odmorili i okrijepili sve u skupini mučilo je što nisu znali što se događa i gdje je sve JNA na tom dijelu Srijema. Napetost su pojačavali i česti preleti zrakoplova JNA preko prostora gdje su se skrivali. „Tigrovi“ su se bojali da ne traže baš njih jer su vjerovali da JNA zna da se dio branitelja probija iz Iloka, stoga je vladala dosta depresivna atmosfera. Tijekom dana promišljano je kamo dalje. Zapadno je bio okupirani Tovarnik, a pravo pred njima Šid. Nisu se smjeli previše približiti ni jednom od tih mjesta jer su znali da su puni vojske, već se trebalo oprezno provući između njih. Glede smjera kojim je trebalo potom nastaviti, odlučeno je da se produži s napredovanjem prema jugu, do rijeke Bosut, i onda prateći rijeku krenuti na zapad u smjeru hrvatskih pograničnih sela Lipovca, Apševaca i Podgrađa. S dolaskom noći 16./17. listopada krenulo se u nastavak proboja. Sa zapadne strane kolona je obišla Šid, na daljni od 1,5 do 2 km od prvih gradskih kuća. Grad je bio „osvijetljen kao za novu godinu“. Iz smjera okupirane Bapske i Tovarnika vidio se plamen iz gorućih kuća i povremeno se čulo pucnje i eksplozije. Gardisti su svaki trenutak očekivali da će ih otkriti te su bili spremni na borbu jer, kako kaže zapovjednik Basić „bili smo spremni na sve, samo da preživimo“. U jednom trenutku kolona je morala proći pored tvornice na rubu grada te su bili pripravni likvidirati noćne čuvare ako ih zamijete, no do toga nije došlo.

Najopasniji trenutak

Najopasniji trenutak na toj dionici puta bio je prijelaz ceste Šid – Tovarnik. Izvidnica je pronašla pogodno mjesto za prijelaz te se kolona podijelila u dvije skupine od kojih se prva uspješno prebacila. Upravo u trenutku kada je druga skupina trebala krenuti iz mraka je izronila kolona vozila JNA iz kojih se žestoko pucalo. U prvi trenutak „Tigrovi“ su pomislili da su otkriveni. No vjerojatno su u pitanju bili pijani vojnici koji su se pucnjavom hrabrili odlazeći na bojište. Od gustoga mraka nisu zamijetili u kukuruzištu pored ceste zaleglu skupinu. čim se kolona udaljila gardisti i civili prebacili su se preko, pazeći da ne nalete na neku od JNA patrola koje su često išle cestom. Gardist Starčević ovako opisuje prijelaz: „Šuljamo se. Moramo preći cestu. Ovuda se stalno vozikaju vojne patrole. Nailazi pinzgauer sa dva kamiona. Pucaju rafalima po kukuruzištu. Onako naslijepo, ne znam samo dal to sebe hrabre ili misle da će nešto pogoditi. Zalegli smo skroz uz cestu, na početku kukuruza. Ukoliko nekoga pogodi nesmije se javiti niti zajaukati, ne smiju znati da smo ovdje. Zvižde meci, sada se javio i Browing. Malo veći kalibar. Prva grupa pretrčava, ponovo patrola i rafali. Udaljavaju se, pretrčavam i zaliježem nakon dvjestotinjak metara. Oni iz prve grupe se smiju...

Bog čuva budale i pijance, koji smo mi“. U nastavku proboja našli su se pred željezničkom prugom Šid – Vinkovci. Tu im je poteškoće pravilo gusto šipražje kroz koje su se probili s mukom, izgrebani, dok je prijelaz preko pruge prošao bez poteškoća. No dalje od pruge naišli su na močvarni teren koji im je otežao i usporio kretanje, da bi nakon toga došli pred razgranati splet vodenoga kanala „Boris“ koji ih je užasno umorio i iscrpio jer ga je činio cijeli niz rukavaca koji su se pružali jedan iza drugoga i međusobno se preplitali. Tek što bi prešli jedan, drugi rukavac bi se pojavio pred njima. U nekima bi upali u močvarnu vodu do pasa, a u jednom skoro do vrata. Između kanala rasla je šikara koja ih je grebala. Kako je već nastupila jesen noć je bila vrlo hladna pa su se smrzavali po močvarnim kanalima. Počela je padati i kiša koja je pogoršala stanje. Kako su ostali bez vode morali su piti vodu iz kanala, što je bilo opasno po život. Naime, Grgo Tokić sjeća se kako je u jednom od kanala plutao leš krave. No nisu imali izbora. Druge vode nije bilo. Na rubu snaga, ljudi su u koloni mislili da su se izgubili, no nasreću, do zore su uspjeli izaći iz toga labirinta i izbiti pred polja kukuruza u blizini ceste između srpskih sela Ilinaca i Vašice. Nakon cjelonoćnoga proboja svi su bili, kako navodi Basić „umorni do smrti“, te su doslovce popadali po kukuruzištu. Nakon kraćega odmora dali su se u potragu za hranom i vodom. Kako su žurno napustili Ilok ponijeli su dosta oružja i strjeljiva, a malo hrane i vode, stoga su morali po polju skupljati sirove plodove: rajčice, mrkve, korijenje zelja, tikve, pa čak i stočnu repu. Ilija Vučemilović sjeća se kako je našao šećernu repu i da mu se u tom trenutku činilo da je to nešto najslađe što je pojeo u životu. Tokiću su u sjećanju ostali plodovi gloga te vinograd u koji su se „uvalili“ i jeli grožđa toliko da je nekolicina kasnije imala probavnih smetnji. Voda je bila još veći problem pa su bili prisiljeni piti iz lokvi po poljima.

Taj je dan malo kome bilo do spavanja. Čekali su noć kako bi što prije nastavili proboj kojemu se već nadzirao kraj. Naime, u visini Ilinaca nalazilo se prvo hrvatsko slobodno područje – selo Nijemci. No procjena je bila da bi bilo preopasno krenuti tamo, jer ih JNA zacijelo očekuje na tom smjeru, te prema tome treba nastaviti dalje prema jugu. Uz to su još od bitke za Ilaču znali da je negdje na prostoru sela Ilinci – Vašica veća gustoća topništva, a vjerojatno i drugih snaga JNA. S dolaskom noći 17./18. krenulo se u proboj kroz to nepregledno kukuruzno polje. Pri tome se dogodila smiješna situacija. Nedaleko od ceste koja spaja Ilince i Vašicu začula se jaka lomljava od probijanja kroz kukuruze. „Tigrovi“ su pomislili da su otkriveni i već su se pripremili za borbu kada je pred njih izbilo stado domaćih svinja! Bilo je to veliko olakšanje te su im se iskreno obradovali, sretni što to nisu vojnici JNA. Nakon polja kukuruza opet su u nekoliko navrata naišli na vodene kanale, oranice, močvarne čistine i strnjišta. Po riječima Grge Tokića da su išli asfaltiranom cestom bilo bi im previše, dok ih je ovakav „miješani“ teren doslovce izmoždio. Ipak, do jutra 18. listopada kolona se uspjela probiti do rijeke Bosut, gdje su nedaleko od istočnoga ruba šume Draganovci naišli na vikendice u kojima se dio skupine odmorio. S druge strane rijeke vidjelo se srpsko selo Batrovci i autocesta Zagreb – Beograd. No iako se znalo da je rijeka Bosut, nije bilo jasno koje je selo preko. Zbog dezorijentiranosti te pitanja kamo ići dalje došlo je do ozbiljne krize u premorenoj skupini. Skupina od šest gardista, Marijan Lektorić, Kristijan Štibljar, Stjepan Oletić, Krešimir Žužul, Željko Fenrich, Denis Ljubić i civil Jakob Rogić „Deda“, bila je uvjerena da je s druge strane rijeke hrvatsko selo Lipovac te su tražili da se kolona prebaci preko.

Organizirana 'hajka'

Iako su se zapovjednici Basić i Vučemilović protivili, tvrdeći da se nisu mogli toliko primaknuti Hrvatskoj, i da je to neko selo unutar Srbije, ta se skupina odvojila i otišla na obalu gdje su našli ribarski čamac i prešli Bosut istočno od Batrovaca. Tu su naletjeli na naoružane srpske seoske straže pa je došlo do pucnjave. U međuvremenu se još jedna skupina od desetak gardista odvojila od glavnine i krenula u prijelaz. Začuvši pucnjavu žurno su se vratili te je cijela kolona jurnula u šumu Draganovci. Iako su bili posve iscrpljeni pucnjava ih je uvjerila da su otkriveni te da nemaju vremena za odmor već da moraju žurno nastaviti hodanje prema zapadu tj. prema Hrvatskoj, prije no što JNA i srbijanska policija organiziraju „hajku“. Nisu znali u razini kojega su se od vinkovačkih sela nalazili, no zahvaljujući Bosutu bili su sigurni da su na dobrom smjeru. „Tigrovi“ su tijekom popodneva u šumi Ugljara ušli u Hrvatsku, a da to nisu znali. Tu su naišli na starca Srbina koji je žirio svinje. Gardisti su se okupili oko svinjara i kako nisu znali gdje su, a pogrješno pretpostavljajući da su još u Srbiji, glumili su srpske vojnike nastojeći iz njega izvući podatke. Starac, koji je tvrdio da njega politika i rat ne zanimaju, objasnio im je da su nedaleko od hrvatskoga pograničnog sela Apševaca te im dao upute kako će ga naći. Bilo je to za sve u koloni ogromno olakšanje jer to je značilo da su uspjeli. To im je dalo dodatnu snagu da nastave hod te su, prateći Bosut, još za dnevnoga svjetla izbili pred Apševce. Prvi su put sela krenuli Damir Šarkanj i Zdenko Prokov. Skinuli su košulje i njima mahali kako mještani branitelji, koji su bili u rovovima na rubu sela, ne bi zapucali po koloni. Tada se skoro dogodila tragedija. Premoreni, gladni i žedni gardisti nisu više mogli čekati već su svi krenuli naprijed. Pred ulazom u selo s jednoga obrambenog položaja počeli su im dovikivati da se zaustave jer su upali u minsko polje postavljeno za obranu sela. Nasreću, nitko nije zakačio minute su s prvim sumrakom 18. listopada konačno ušli u selo.

U Apševcima, gdje je pojava kolone vojnika iz šume izazvala pravu uzbunu, „Tigrovi“ su doslovce popadali po ulicama od umora. Seljaci su se strčali oko njih nudeći ih hranom i pićem te pozivajući da se odmore u kućama, nastojeći doznati tko su i odakle su došli. Gardist Starčević zapisao je: „Dočekuje nas cijelo selo, svi se čude i dive. Prešli smo skoro 150 km kroz neprijateljski teritorij. Nama je to lako, kažu mještani, vi ste ‘Tigrovi’. Kao da mi to radimo svaki dan!“ Ubrzo se u selu pojavio i autobus kojim je cijela skupina isti dan prebačena u Županju. Tu su mogli konačno telefonom nazvati svoje obitelji i javiti im da su živi. I dok su se gardisti i civili odmarali u Županji, zapovjednik Dragan Basić otišao je u Vinkovce, u Zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar-Vinkovci- Županja gdje je zatekao zapovjednika Milu Dedakovića „Jastreba“ i podnio mu usmeno izvješće o proboju iz Iloka. Dedaković je u to vrijeme upravio pripremao proboj prema Vukovaru te je predložio Basiću da se od ljudstva koje se probilo iz Iloka ustroji nekoliko izviđačko-diverzantskih skupina koje bi djelovale u dubini okupiranoga prostora Tovarnik – Ilok iz kojega su se netom izvukli.

No Basić je otklonio tu zamisao jer je ljudstvo, uključujući i njega, toliko tjelesno iscrpljeno da nije sposobno za takve zadaće. Dedaković je prihvatio argument te se složio da se „Tigrovi“ vrate u Zagrebu na odmor i oporavak. Glede sedmorice koji su kod Batrovaca prešli rijeku, oni su prateći tok Bosuta 19. listopada izbili u hrvatsko selo Lipovac. Time je završio proboj iz Iloka. Bio je to veliki uspjeh jer nitko od ljudi, gardista i civila (osim civila koji su se vratili na samomu početku), koji su krenuli nije poginuo, zarobljen pa čak nije bio ni ranjen, već su se svi uspjeli probiti na slobodno područje.

Tko je sve sudjelovao u proboju

Prema sjećanjima sudionika donosimo imena sudionika proboja te se ispričavamo svima koje ne navodimo zbog nedostatka podataka.

Zapovjednici postrojbe „Tigrova“ u Iloku: Dragan Basić Ilija Vučemilović

Gardisti: Željko Blaić-Benkovac

Ivo Brajković

Mario Brandt

Vladimir Brcković-Zima

Sabahudin Bužimkić „Dino“

Mladen Cmok

Selim Čaušević

Ivan Dizdar

Željko Fenrich

Vilko Folnegović

Slavko Fuček

Ivan Genzić

Marijan Glasnović

Mario Grahovac

Admir Kazaferović

Ivica Krunić

Bećir Kulo

Marijan Lektorić „Lex“

Denis Ljubić

Ivo Mihaljević

Stjepan Oletić „Slovenac“

Ivica Osmanović

Nikola Perković

Zdenko Prokov

Darko Sabljak

Damir Starčević „Buco“

Milan Starčević

Damir Šarkanj

Kristijan Štibljar „Kiki“, ranjen u glavu krenuo u proboj

Dragan Tabula

Grgo Tokić

Marijo Tomić

Krešo Žužul

sugovornici nisu bili sigurni jesu li u proboju sudjelovali i „Tigrovi“ Renato Štokan Darko Vandekar „Konflikt“

Branitelji iz drugih postrojbi:

Dragan Dobošević iz Iloka, pripadnik iločke postrojbe pričuvnoga ZNG-a

Marko Džambo, branitelj iz Tovarnika

Civili

Ana Drinovac, tijekom proboja pomagala kao bolničarka,  i njezin brat Ljubo Drinovac