Pročitajte potresnu priču o sudbini dječaka Franje, ubijenog 1991.
Knjiga “Mama, ne vidim nebo – prekinuta vukovarska djetinjstva 1991. – 1992. godine” autorice Ani Galović govori o sudbini tridesetčetvero djece Vukovara i okolice koja su ubijena u velikosrpskoj agresiji 1991.-1992.
Knjiga je izašla u rujnu ove godine u izdanju Matice hrvatske – Ogranak Bizovac.
Povodom tjedna sjećanja na žrtve Domovinskog rata i dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, donosimo jednu od priča, koju je za objavu na Narod.hr ustupila sama autorica, priču o dječaku Franji Matijeviću.
“U Vukovaru i okolnim okupiranim mjestima pod vlašću tzv. SAO Krajine egzekucije djece nisu prestajale sve do sredine proljeća 1992. godine. Iako su na širem vukovarskom području prisutni naoružani čuvari mira pripadnici UNPROFOR-a, osim života stanovnika koji su ostali u svojim domovima te onih koji su prisilno zarobljeni, ni dječji životi nisu bili zaštićeni ni pošteđeni. Sustavni zločini nad nesrpskim stanovništvom na okupiranom teritoriju postajali su rat nakon rata.
U jeku bitke za Vukovar, s druge strane Dunava, unutar Republike Srbije u mjestima uz samu granicu gdje su većinsko stanovništvo činili Hrvati vodila se paralelna bitka za život. Zločin koji ne poznaje granice i mržnja potpisana rafalima u ime svojeg naroda, rasla je proporcionalno danima bitke za Vukovar. Političke ideje i blagoslov vladajućih struktura vodstva Republike Srbije na čelu s predsjednikom Slobodanom Miloševićem i sve jači nacionalistički ekstremizam u veličanju četničkog pokreta i radikalnih srpskih junaka, proizvelo je sustavno iseljavanje vojvođanskih Hrvata. Prema tom rješenju, vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj stvara ideju „zamjene” imovine izbjeglih Srba iz Hrvatske s vojvođanskim Hrvatima. Tako je za vrijeme ratnih događanja oko deset tisuća Hrvata iz Vojvodine razmijenilo imovinu sa Srbima u Republici Hrvatskoj. U prvim fazama prisilnog iseljenja izdvajani su svi Hrvati kojima „nema mesta u srpskoj teritoriji”.
Ubrzo nakon toga, srpske izbjeglice upadaju u kuće vojvođanskih Hrvata prijeteći uništavanjem imovine i upotrebom oružja ako im se ne preda kuća. Lokalno hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo zastrašivanju i teroru koji se pripisuje paravojnim formacijama Srpske narodne obnove tzv. Jovićevcima i Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Prijetnje, podmetanje bombi i eksplozivnih naprava pod prozore, razbijanje, paljenje njiva i uroda samo su dio svjedočanstva onih koji nisu iselili na vrijeme. Lokalni Hrvati izloženi su otpuštanju s posla, brutalnim premlaćivanjima i ubojstvima, pri čemu su u tim zločinima u prvim fazama sudjelovale redovne policijske snage Republike Srbije, dok su paravojne formacije činile ubojstva.
Ubojstva cijelih obitelji prolazila su prešućena u medijima, policijski neistražena i sudski zataškana.
Najbliže ratnoj liniji, u selu svega dvanaest kilometara od grada Šida u smjeru Sremske Mitrovice, Kukujevcima, živjelo je većinsko hrvatsko stanovništvo. (…) Obitelj Matijević živjela je skladnim obiteljskim životom u rodnim Kukujevcima u Proleterskoj ulici. Otac Jozo brinuo je za obitelj radeći u Njemačkoj dok je majka Ana rođ. Pavlović brinula za domaćinstvo. U braku su dobili dvanaestoro djece, a najmlađi Franjo rođen je 10. svibnja 1975. godine u rodilištu u Sremskoj Mitrovici.
Franjo je područnu Osnovnu školu Vladimira Nazora, koja danas nosi naziv Osnovna škola Branka Radičevića, završio u Kukujevcima. S vršnjacima iz sela slobodno vrijeme najradije je provodio igrajući se u srijemskim atarima, ali više od svega na nogometnom igralištu. Kao strastveni navijač splitskog Hajduka, nogometne majstorije svojih uzora kao ni utakmice voljenog kluba nije propuštao.
No, stariji brat Nikola nije mogao mirno promatrati galopirajući zvuk ratnog Golijata čija je noga stala ispred rodnog sela na putu prema Vukovaru. Dok su jedni na sve moguće načine tražili priliku kako bi iz Vukovara izašli, za isto su vrijeme dragovoljci iz raznih dijelova domovine i inozemstva tražili baš to – kako u njega stići. No, biti dragovoljac iz Vojvodine nosilo je drugačije breme.
Ni drugi brat Anto ni Nikola nisu željeli obući uniformu Jugoslavenske narodne armije i pucati na vlastiti narod, a proces masovne mobilizacije u Vojvodini već je uvelike počeo. Svega 18 kilometara do Tovarnika Nikoli je bilo dovoljno blizu da se priključi Zboru narodne garde, tada smještenom na opatovačkoj pustari, i postane pripadnikom 4. bojne 3. gardijske brigade. Nedugo za Nikolom i Anto je s bliskim prijateljima dok se još moglo, preko Fruške gore, Bapske i Iloka otišao u rat, u Vukovar. (…) Upravo će u Borovu naselju 28. kolovoza, na Trpinjskoj cesti kod položaja Slon, pogotkom s transportera JNA život izgubiti brat Nikola.
Za to vrijeme Jozo, Ana i Franjo ostali su u obiteljskom domu u Kukujevcima, no sa sve težom ratnom stvarnošću, u kojoj su izgubili sina, što je majka Ana sve teže zdravstveno podnosila, a pogotovo nakon sloma obrane Vukovara u studenom 1991. godine i sve učestalijim maltretiranjima Šešeljevih radikala te dolaskom izbjeglica iz Srbije koji su birali kuću, odlučili su i sami otići u Hrvatsku.
Bio je početak proljeća, sredina travnja 1992. godine, kada su svoju kuću odlučili zamijeniti za kuću u Žlebini, selu u blizini mađarske granice, nedaleko od Terezina Polja. S čovjekom s kojim su dogovorili zamjenu napravili su predugovor, pripremili svoje stvari za selidbu i čekali kamion kako bi za svega nekoliko sati krenuli put Hrvatske. Do njihovog krajnjeg odredišta trebala ih je prevesti osoba prezimena Žigić. Željeli su krenuti za dana, no vozač je inzistirao da krenu sutradan, upravo je dovezao novopridošle Srbe koji su doselili u Kukujevce pa je želio odmoriti, prespavavši kod njih.
Tek će godinama kasnije stravična istina o zločinu nad obitelji ugledati svjetlo dana, o kojoj su svjedočili susjedi obitelji Matijević.
Jozi, Ani i šesnaestogodišnjem Franji izgubio se svaki trag.
Vozač koji ih je trebao odvesti put Hrvatske, a kojem se prispavalo, kasnije je izjavio kako ih nije bilo sutradan te kako je pomislio da su već otišli. No u njegovom je kamionu na sjedalu ostala torbica s lijekovima Ane Matijević…
Jozo, Ana i Franjo oteti su iz svojeg obiteljskog doma i dovedeni na tada okupirano područje Republike Hrvatske u blizini Iloka, kod mjesta Mohovo. Dovedeni su pored šumarka tik uz mjesno groblje. Zločinci su ocu Jozi i šesnaestogodišnjem dječaku Franji ruke vezali žicom te iz neposredne blizine u njih pucali iz lovačke puške.
Možda ni danas ne bismo saznali za stravičan zločin nad obitelji Matijević da o njihovom ukopu nije ispričao mjesni grobar koji je tijela pronašao, sahranio te u blizini posadio drvo kako bi mogao zapamtiti lokaciju.
U Mohovu pored Iloka 30. rujna 2015. godine otkriveno je 71. spomen-obilježje žrtvama iz Domovinskog rata, odnosno 117. masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela Joze, Ane i tek šesnaestogodišnjeg Franje. Brat Nikola ekshumiran je iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava u Vukovaru početkom mirne reintegracije.
Zločin je to pred kojim je teško pronaći dostojne riječi suosjećanja bratu Anti i njegovoj obitelji te iskazati poštovanje za žrtvu njegove obitelji. Zauvijek upisana imena njegovog brata Nikole, vukovarskog branitelja, te majke, oca i najmlađeg Franje ostaju trajna opomena kako zločin nema nacionalnost, vjeru niti poznaje teritorijalne granice. Duša puna crnila kao bezdan u društvu koje se ponosi egzekucijama djece nema prostora za mir.
Hrvatska obitelj Matijević iz Vojvodine rukom zločinaca, za života se više nikada nije uspjela sresti, a danas počivaju u miru Jozo, Ana, Nikola, te najmlađi, šesnaestogodišnji Franjo, na gradskom groblju u Virovitici.”
Izvor:Narod.hr
