“Ja sam bio u menzi i gledao HTV-ov dnevnik, kada se začula vika. Naoružana banda, njih 50, upala je u kamp kroz rupe na žičanoj ogradi. Hvatali su ljude po barakama i ubrzo nas sve opkolili usred kampa. Nakon upada, napadači su nas vezali trakama razrezanih plahti i kojekakvim žicama i konopcima. Ukrali su nam sve što smo imali. Meni su s ruke skinuli sat i izuli mi cipele, oteli novčanik. Ostao sam u košulji i hlačama. Galamili su divlje i nerazgovijetno. Pokušali smo im nešto reći, ali uzalud. Ubrzo su počeli izdvajati one koji su bili muslimani”, izjavio je nakon svega za dnevnik Konforta.

Ispričao je kako je kontrolu prvo prošao jedan musliman iz Bosne, a za njim drugi.

“Počupao me za kosu i prerezao mi vrat”

“Znali su molitve Kur’ana na arapskom. Kada su vidjeli da bi im to moglo spasiti život, i dvojica Hrvata rekla su da su muslimani. Bili su iz BiH i u odrastanju s muslimanima naučili nešto arapskog. To im je spasilo žive glave. Gledao sam kako izgovaraju spasonosne, meni potpuno nerazumljive, riječi. Ja nisam znao niti riječ Kur’ana i znao sam da je to moj kraj. U očima naoružanih terorista nije bilo trunka ljudskosti niti suosjećanja. Vezanog su me odveli na mjesto za egzekuciju. Pokušao sam nešto reći, pitao zašto to rade, ali ni trenutka nisu zastali. Tada sam vidio što je fanatizam. Prišao mi je jedan s nožem, srušio me na tlo, počupao me za kosu i prerezao mi vrat kod grkljana. Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali mislim da boli nije bilo. Kriknuo sam i pao kratko u nesvijest. Onda sam se probudio, primirio se i glumio smrt, ali tijelo me izdalo jer se od šoka počelo snažno tresti.” 

Ubojice su, kaže, to primijetili i onda mu je opet netko prišao, uhvatio ga za kosu i duboko zarezao stražnji dio vrata.

“Osjetio sam kako me režu, ali i dalje sam bio živ. Krv je obilno curila, ali srećom, nisu mi prerezali važne žile. Neko vrijeme su stajali pokraj mene, a onda otišli. Nedugo zatim pridigao sam se, rukama držeći glavu koja je nekontrolirano padala jer su vratni mišići bili prerezani. Već sam počeo gubiti svijest kada su me vidjeli pripadnici regularne vojske. Zbrinuli su me ljudi iz alžirske humanitarne agencije. Dobio sam mnogo boca krvi, dali su mi odjeću i poslije sam otputovao u Hrvatsku”, završio je Konforta svoju ispovijest dodajući kako su “u to vrijeme radnici su bili prijavljeni na ‘minimalac’, a glavninu plaće dobivali su ‘na crno'”.

Smatra se da je povod pokolju bio rat u BiH

U to vrijeme bjesnio je rat alžirske vlade i islamista. Tragedija se dogodila nedugo nakon što je Ejup Ganić, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, posjetio Alžir, i prema nekim izvorima, održao ratnohuškački govor, za koji se smatra da je rezultirao najvećom tragedija hrvatskih radnika u inozemstvu.

Općenito, situacija je u prosincu 1993. u Alžiru bila kritična. Islamisti su svakog dana ubijali pripadnike regularne vojske i strane državljane – nemuslimane. Strana veleposlanstva i europske tvrtke ubrzano su povlačile svoje zaposlenike iz Alžira. Hrvatski su političari i uprava Hidroelektre znali da su radnici u opasnosti, no nisu na vrijeme povukli ljude jer radovi na gradnji tunela za vodeni tok i brane bili su u fazi kada bi napuštanje gradilišta izazvalo velike gubitke. K tome, mislilo se da je Hidroelektrin kamp u La Chiffi dovoljno osiguran time što ima status zabranjene zone. Nakon pokolja, o kojem su izvijestile tada sve novinske agencije i mediji, po dvanaest ljesova došao je tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader.