RATNA TRAGEDIJA U SLAVONSKOM BRODU

Dejan Mijatović (12), Sabina Hodžić (6) i Bojan Timarc (13), ubijeni su u Slavonskom Brodu 27. svibnja 1992. godine. Tragedija se dogodila na dječjem igralištu u naselju Plavo polje kada je njihove mlade živote prekinula granata ispaljena sa srpskih položaja na planini Motajnici u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Dalibor Vašarević koji se toga dana kao 16-godišnjak igrao u parku, i danas je došao na mjesto tragedije:

“Točno ovdje je pala granata”

“Točno ovdje je pala granata… Razmišljam kako su ta djeca danas trebali biti odrasli ljudi kao ja, imati obitelji, svoju djecu. Ali to je, nažalost, u jednoj sekundi prekinuto”, kaže nam Dalibor koji se i danas svega jasno sjeća.

“Granata se zabila u stablo pet metara dalje od mene… Kada je utihnula zaglušujuća buka i kada se slegla prašina, oko mene su bila dječja tijela. Sjećam se da je 6-godišnja Sabina ležala kraj ljuljačke, nju sam najjasnije zapamtio. Mi smo sa svojih 12. 15, 16 godina već nešto doživjeli… Škola, pa možda i neke prve zaljubljenosti. Sabina nije imala tu priliku i to je nešto o čemu često razmišljam. Ne samo to… Njezina smrt mi najteže pada jer ona uopće nije bila iz Slavonskog Broda, već je nedugo prije toga doselila iz tek zaraćene Bosne. Toj djevojčici kao da nije bilo suđeno”, kaže Vašarević.

“Pored mene je umro Dejan”

“Krv i jauci. Nisam bio sasvim svjestan što se događa niti sam primjećivao da se sa mene slijeva krv. Od šoka nisam shvaćao da sam i ja ranjen, niti da mi je geler izbušio desnu ruku. Krenuo sam pješice na hitnu, ali me netko putem pokupio i odvezao autom. Sjećam se da je na medicinskom stolu pored mene umro Dejan (12) koji je dobio geler ravno u srce”, prisjetio se Dalibor, civilna žrtva rata i 40%-tni invalid u čijem su tijelu i danas zaostali geleri.

Naš sugovornik smatra da je kompletan rat tragična priča, no smatra kako ubijena djeca nisu dovoljno zastupljena u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda:

“Slab je spomen na njih. Protokolarni dolasci političara (a danas ne znam je li uopće itko bio) samo su zadatak u nizu koji nevoljko obavljaju. Ovo spomen obilježje u parku napravljeno je na inicijativu Društva hrvatskih intelektualaca i žao mi je što na ovom mjestu nije konkretan spomenik za ubijene mališane”, doznajemo od Dalibora koji ne može prežaliti činjenicu da Dejan, Sabina i Bojan nisu dobili priliku postati odraslim ljudima.