SABOR EKSPLODIRAO! “Ustaška vlast” – teže riječi nisu se čule godinama

A zašto ...????

U slobodnom govoru u Hrvatskom saboru zastupnica Dalija Orešković iskoristila je svojih pet minuta kako bi oštro prozvala, kako je navela, “akutnu ustašizaciju Republike Hrvatske”, ustvrdivši da između Domovinskog pokreta i HDZ-a više nema razlike te da je riječ o slobodnoj volji vladajuće većine. Njezine izjave izazvale su niz povreda Poslovnika i burne reakcije u sabornici, uključujući i intervencije predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, dok je u nastavku rasprave zastupnik Ivica Kukavica stao u obranu Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, optužujući Orešković za njihovo sustavno vrijeđanje.

IZAZVALA VATRU, A SADA GOVORI O DIMU: KAD SE POLITIČKA RETORIKA VRATI KAO BUMERANG

U sabornici je ponovno zaiskrilo. Tijekom rasprave o političkoj klimi u državi, zastupnica Dalija Orešković ustvrdila je da joj se “crta meta na čelo”. Optužila je vladajuće za relativizaciju ekstremizma i upozorila na, kako tvrdi, opasni smjer kojim ide hrvatsko društvo. No umjesto smirivanja tenzija, njezin istup dodatno je zaoštrio retoriku – i otvorio pitanje: gdje završava političko upozorenje, a počinje svjesno podizanje temperature?

Orešković tvrdi da njezina usporedba s povijesnim zločinima nije bila provokacija, nego alarm. Kaže da institucije popuštaju pred radikalizmom i da ono što je nekad bilo marginalno, danas postaje mainstream. Proziva HDZ i Domovinski pokret da šute na revizionizam, a njezine riječi pretvaraju u, kako kaže, “poziv na likvidaciju”.

No problem je u sljedećem: kada političar posegne za najtežim povijesnim paralelama, kada prizove najmračnije slike prošlosti – on mora biti svjestan posljedica. U zemlji opterećenoj traumama 20. stoljeća, riječi nisu apstraktne. One su zapaljive. A kad se jednom zapale, teško ih je kontrolirati.

Retorika visokog napona

Optužbe o “ustašluku”, “medijskoj artiljeriji” i “radikalnim desničarima” zvuče snažno u saborskoj raspravi. Ali svaka takva riječ dodatno polarizira društvo. Ako političkog protivnika smjestite u okvir povijesnog zla, što ste zapravo učinili? Otvorili prostor dijalogu – ili ga zauvijek zatvorili?

U tom kontekstu, tvrdnja da joj se “crta meta na čelo” zvuči dramatično, ali i paradoksalno. Jer politički prostor u kojem svi jedni drugima crtaju mete ne nastaje sam od sebe. On je rezultat godina radikalizirane retorike – s obje strane spektra.

Nož u tegli – stvarna prijetnja ili simbol eskalacije?

Najpotresniji dio njezina istupa odnosi se na incident u kojem je njezinim roditeljima, starijim osobama u dubokoj starosti, netko ostavio kuhinjski nož zabijen u teglu cvijeća ispred stana. Ako je to točno, riječ je o ozbiljnom i uznemirujućem činu koji zaslužuje istragu, osudu i institucionalnu reakciju.

Ali jednako tako, taj incident otvara i drugo pitanje: jesmo li došli do točke u kojoj političari koriste retoriku koja neminovno proizvodi atmosferu straha, a zatim se pozivaju na tu istu atmosferu kao dokaz vlastite ugroženosti?

Jer politika visokog napona ima jedno pravilo – tko stalno podiže ljestvicu dramatike, mora računati da će društvo reagirati dramatično.

Odgovornost je obostrana

Orešković proziva vladajuće da svojim izjavama potiču agresiju. Vladajući uzvraćaju da ona koristi povijesne traume za političke bodove. U toj spirali optužbi gubi se ono najvažnije: odgovornost.

U demokraciji, riječi nose težinu. Kad saborska govornica postane poligon za povijesne usporedbe s najgorim režimima, to nije samo politička taktika – to je poruka društvu da živimo u izvanrednom stanju. A kada stalno govorite da je stanje izvanredno, netko će to shvatiti doslovno.

Ono što je izazvala…

Politička scena u Hrvatskoj već godinama funkcionira na principu sukoba, a ne sadržaja. No svaki političar koji svjesno koristi najteže kvalifikacije mora znati da takva strategija ima cijenu.

Ako stalno upozoravate na fašizam, ekstremizam i povijesno zlo – društvo počinje živjeti u uvjerenju da je pred kolapsom. A u takvom ozračju racionalnost slabi, a strah raste.

I zato se postavlja neugodno pitanje: je li ova situacija rezultat jednostrane agresije, ili je riječ o političkoj dinamici u kojoj su svi akteri doprinijeli eskalaciji?

Jer u politici vrijedi jednostavno pravilo – ono što potakneš riječima, može ti se vratiti kao posljedica.

A kad se retorika pretvori u bumerang, više nije važno tko ga je prvi bacio. Važno je tko će prvi stati i spustiti ton – prije nego što se šteta pretvori u nešto mnogo ozbiljnije od saborske rasprave.