Kako se zahuktava predsjednička kampanja, tako sve više pojedinaca iz javnog, društvenog i političkog života staje uz svoje favorite. Za Hrvatske suvereniste i generala Željka Sačića nema dvojbe – čovjek koji Hrvatima može najviše ponuditi je Miroslav Škoro.

Željko Sačić diplomirani je pravnik, sudionik Domovinskog rata početkom kojeg je imenovan pomoćnikom zapovjednika Antiterorističke jedinice “Sljeme”, a od polovice 1991. godine i Antiterorističke jedinice Lučko, kada je postao i zamjenik zapovjednika specijalne pšolicije. Kao načelnik Sektora specijalne policije MUP-a, sudjelovao je u svim oslobodilačkim akcijama do okončanja Domovinskog rata, kada je imenovan pomoćnikom ministra unutarnjih poslova za kriminalističku policiju.

Sa Željkom Sačićem razgovarali smo o njegovoj karijeri, ambicijama na parlamentarnim izborima, aktualnoj političkoj situaciji, predstojećim izborima, Zoranu Milanoviću, Miroslavu Škori.

– Politika je ozbiljan i mukotrpan posao. Formalno, nisam u politici jer za ozbiljniji pristup toj važnoj zadaći nemam dovoljno vremena, no meni je ovaj angažman ipak način da kao građanin izrazim svoje nezadovoljstvo. Pokušat ću s Hrvatskim suverenistima stvoriti platformu nasuprot moćnom HDZ-u i SDP-u. Za nas postoji interes, što se vidjelo po megaanketi na kojoj smo dobili 8,5 posto, a to je dosta dobro… Uza sve medijske blokade, blokade na društvenim mrežama te razjedinjenost hrvatskog korpusa, to nije loše, iako je činjenica da bismo kotirali još bolje u kombinaciji s Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem, no to, kao što znate, nije uspjelo. Ipak, spremamo se za parlamentarne izbore, a u međuvremenu ćemo platformu iskoristiti za potporu Škori na predsjedničkim izborima.

Mi ili oni

Sačić tvrdi da Miroslav Škoro jedini realno može ugroziti Kolindu Grabar-Kitarović jer je vrijeme naglih buntova zahvaljujući kojima su izabrani Mesić i Josipović prošlo, a Milanović ide upravo na to.

– Neće on uhvatiti taj val. On može obuhvatiti veliki broj nezadovoljnika, ali neće dobiti glasove nezadovoljnih vjernika i konzervativaca jer je naše društvo ipak većinom obojeno tradicionalnim bojama, dok je Milanović na strani lijevo-liberalne Hrvatske. Smatram da je došlo vrijeme “mi ili oni”. Točnije, postoje političke opcije koje donose promjene a da nisu protiv tradicionalne Hrvatske. Kako je, da je, sa svim anomalijama HDZ-a, u posljednje dvije tri godine taj se tradicionalizam pomalo utabao i odredio budući smjer Hrvatske. Za tu Hrvatsku odgovoran je Škoro, i to jako dobro znaju ovi u izbornom stožeru aktualne predsjednice.

Sačić je uvjeren da najgori napadi na Miroslava Škoru dolaze upravo iz tabora Kolinde Grabar–Kitarović, no jednako tako zna da ti napadi nemaju nikakvo uporište.

 – Oni su svjesni da Milanović ima limite i da je ne može pobijediti, Škoro je za njih najveći problem. Upravo iz Kolindina stožera stižu najljući Škorini protivnici koji, a to smatram vrlo žalosnim, vuku najprljavije poteze prema kandidatu koji im je po nekakvoj političkoj odrednici bliži od Milanovića. Upravo oni izvlače ‘prljavo rublje’. To su strašne gadosti, od porijekla njegove supruge, do toga da Škoro nije bio u ratu. Ne želim ga ja puno braniti, ali je činjenica da je taj čovjek sa ženom i djetetom 1992. godine iz Amerike došao u zaraćeni Osijek u kojem su granate padale u dnevni boravak. I pomagao Hrvatskoj onako kako je najbolje znao. Pjevao je. Jer nisu svi ratnici. Ratnici se ne rađaju, lažu oni koji to tvrde. Ja sam se 1991. strahovito bojao, ali hrabrosti se uči – zaključuje Sačić.

Žrtva prošlosti

– Mi iz Suverenista bili smo svjesni da nemamo dovoljno jakog predsjedničkog kandidata s kojim bismo mogli dobiti određene pozicije pod hrvatskim političkim nebom. Miroslav Škoro u samom je startu imao svoju popularnost koja mu je bila ‘odskočna daska’ i zbog koje je odmah bio na 10 posto, a još kad smo vidjeli njegovu želju za očuvanjem tradicionalne Hrvatske, koja nije isključiva i kojom on balansira, odlučili smo ga podržati – kaže Sačić o svojem kandidatu na predsjedničkim izborima, a o današnjoj Hrvatskoj govori kao o svojevrsnoj žrtvi vlastite prošlosti od koje nikako ne uspijeva pobjeći.

– Mi se nismo prema svojoj prošlosti postavili kako treba. Svi su tome podjednako krivi. Smatram da je sve počelo procesom ‘detuđmanizacije’, tada se sve stubokom promijenilo. Stipe Mesić svojim je djelovanjem kriminalizirao Domovinski rat i stvorio atmosferu u kojoj se počelo razmišljati ‘kako se sve to nije trebalo dogoditi’, te ‘kako je sve bilo pogrešno’. Tako su krenule frustracije, jer strahote rata prošla je većina Hrvata. Prognanih je bilo više od 600 tisuća, poginulih oko 16 tisuća i onda je Mesić preko noći počeo propagirati novu filozofiju kako je sve to bilo uzaludno i kako je to bio pogrešan Tuđmanov smjer. Ta politika kriminalizacije Domovinskog rata koja se pod njim provodila, djelomično se zaustavila sa Sanaderom, ali samo djelomično jer je on nastavio istim putem, a možda i gorim. Da ne govorim sad o spektrima megakorupcije… Na sve to imamo neokomunističko nasljeđe, pa ni danas nemamo odmaka od nekih dubljih pitanja komunizma i nasljedstva partizanske, antifašističke borbe.

Da sad ne ulazimo u brojke pobijenih Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata kojima je suđeno u revanšizmu nakon NDH, likvidirane su tisuće i tisuće ljudi, pobijen ogroman broj nedužnih, i umjesto da se ispričaju za pokušaj genocida nad hrvatskim narodom, partija to ne prizna i konfrontira se. Čuli ste kako Stazić u Saboru ‘podgrijava’. Pa, i Španjolci i Francuzi su nakon rata imali isti problem, ali su nekako uspjeli pronaći taj prijelaz jer oni vole svoju zemlju. To su nam strašne prepreke za elementarnu suglasnost oko naše tragične prošlosti. Sad smo mi u ta dva kotača koji melju i ne daju nam dalje. Otvaraju nam se rane u vrijeme obilježavanja Bleiburga, a onda opet u dane obilježavanja sjećanja na Vukovar. Političar koji ne shvaća ovu problematiku, ne čini dobro. Mi moramo s tim raščistiti kako bismo mogli normalno krenuti dalje ili ćemo se trajno ‘klati’. Škoro bi tu oprezno i pametno nekim odlukama mogao zadovoljiti sve – iznosi svoju ocjenu i moguću ulogu Škore postane li predsjednikom države.

U problemima smo

– Ja pozdrav ‘Za dom spremni’ gledam isključivo u kontekstu Domovinskog rata i HOS-a, dok ga ovi drugi gledaju u kontekstu Drugoga svjetskog rata i tu nam navlače stigmu. Uza sve to, Pupovac dodatno, s pozicije aboliranih velikosrpskih agresora, soli rane i prosječan čovjek to više ne može izdržati. Ljudi nam iz zemlje bježe ponajprije zbog mita i korupcije, ali i zbog ovog ideološkog rata koji ih dodatno opterećuje. Svojedobno sam razgovarao s nekim ljudima iz SDP-a i rekao im kako mi je neshvatljivo da ni danas ne priznaju hrvatske žrtve nakon Drugoga svjetskog rata. Međutim, u razgovoru sam shvatio da su oni toga svjesni, ali još ne nalaze snagu da to priznaju. Sad bi netko rekao ‘pusti, to je daleka prošlost’, ali to je pogrešno. Prošlost se ponavlja budalama koje ju ne shvaćaju. Mi imamo Deklaraciju o Domovinskom ratu, ali unatoč tome, stvari još nisu jasno postavljene. S nekakvim nepotrebnim izletima otvaraju se rane poput progona generala ili vukovarske ćirilice, pa smatram da će se generacija političara koja će neumitno doći s ovim morati uhvatiti ukoštac kako bismo bez ikakvih repova postigli nekakav konsenzus oko tih pitanja, a oko ekonomije da i ne govorim. Stvari se moraju posložiti i represivni sustav mora profunkcionirati jer smo u velikim problemima, mi nestajemo. Nadam se da će se naći neki zaokret u gospodarstvu koje je na kolapsu, a na sve to došla nam je migracijska kriza…

Nova opasnost

General Željko Sačić boji se da bi problem s migrantima mogao imati nesagledive posljedice. On je bio jedan od govornika na prosvjedu protiv otvaranja azila za migrante u Maloj Gorici kod Petrinje i jedan od najjačih protivnika te ideje, čiju je realizaciju, uz pomoć petrinjskih branitelja, uspio zaustaviti. Tada je rekao kako je njegova dužnost ukazati na posljedice koje će donijeti Marakeški sporazum te da postoji bojazan kako će tek sada nastupiti invazija azilanata bez dokumenata i da smo u prilično nezavidnoj situaciji s obzirom na to da su se Slovenija i Mađarska fizički ogradile.

– Ne bude li se to spriječilo, mi više nećemo biti turistička zemlja, nego zemlja azilanata – rekao je tada Sačić koji i danas misli isto.

– Naša država i ljudi kojima vjerujemo ne shvaćaju da imamo ogromnih, strateških poteškoća. Ne samo da ćemo loše živjeti nego ćemo dovesti u pitanje žrtvu koju smo dali u ratu. Nije mi svejedno kad netko preko noći na silu prijeđe granicu i glumi gazdu u ime nekakvog univerzalnog prava slobode koje ćemo mi plaćati. Nisu to više izbjeglice, nego osmišljene, strateške migracije. Blizak sam ideji da su to dugoročno destabilizacijski procesi i Hrvatska mora dati odgovor na ta pitanja, a ne da odgovara kvaziliberalnim ljevičarskim krugovima kojima je svejedno gdje će živjeti, kojima je svejedno je li ovo Hrvatska, Jugoslavija ili neka anacionalna tvorevina. Meni nije svejedno! Ja bih volio da je Hrvatska zemlja u kojoj svi građani dobro žive u okviru svojih kulturoloških, civilizacijskih i tradicionalnih vrijednosti. Međutim, ovakvim nasilnim otvaranjem vrata, priznali ili ne – mi to gubimo. Prilagođavat ćemo život drugoj kulturi, a nepotrebno. Naposljetku, netko je hrvatski narod trebao pitati želi li to uopće. Pa, postoje demokratski modeli kojima bi se nas pitalo što mi želimo. Želimo li se izmiješati kao Norvežani, Nijemci i Šveđani ili ne želimo? Pa, pogledajte situaciju u Bihaću! Taj je grad tradicionalno multikulturalan, a domaći muslimani su u velikom problemu. Njima su došli ljudi bliski njihovoj vjeri i tradiciji, ali kulturološki sasvim drugačiji.

Šutljiva Hrvatska

Govoreći o žrtvi u Domovinskom ratu, Sačić se prisjetio i Vukovara. On smatra da je djelovanje vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave potpuno ispravno te da Vukovarci moraju dobiti pravdu kao minimum satisfakcije. Kao jedan od istaknutijih članova Generalskog zbora, u vrijeme vukovarskog prosvjeda kojim se inzistiralo na procesuiranju srpskih ratnih zločina, Sačić je dao neopozivu ostavku na funkciju u upravnom odboru te udruge. “Ne mogu tako, nema ovo smisla, dajem neopozivu ostavku na mjesto u upravnom odboru HGZ-a. Okrenuli ste leđa hrvatskoj žrtvi. Meni je ovo životni potez. Cijelu noć sam o tome razmišljao, nisam mogao racionalizirati stav kolega koji su odlučili dati podršku Andreju Plenkoviću i Vladi, umjesto žrtvama i narodu koji zahtijeva procesuiranje ratnih zločina u Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj”, govorio je tada emotivno.

Sada otkriva zašto je zapelo s procesuiranjima i zašto je “zaboraviti na prošlost” jako loša ideja.

– Proces mirne reintegracije nije legitimacija za sva počinjena zločinstva. Penava s pravom ukazuje na to, ali naša tijela to koče zbog Pupovca koji je na vlasti jer se to odmah tretira kao nacionalni revanšizam. Penava cijelo vrijeme živi s tim narodom i uvjeren sam da u to ide srcem. Njegova okolina, susjedi, prijatelji, sve su to žrtve velikočetničke agresije. Znam ljude koji su oko njega i sasvim sigurno je izložen određenim utjecajima, no Ivan Penava drugačije gleda na te prilike nego mi iz Zagreba i pokušava zaštititi interese tih ljudi. On za njih ne može ništa više učiniti nego zatražiti pravdu, a pravedno je da ljudi koji su činili zvjerstva i zločine po tom gradu konačno budu privedeni i da se za njih zna. Ne može se glava okretati od činjenice da se zlo dogodilo i da postoje ljudi koji su to počinili i te istrage predugo traju. Nije problem u tehničkom procesuiranju, nego je sustav namjerno zakazao. Prestao je funkcionirati 2001., istodobno s procesom detuđmanizacije, stalo se s istragama protiv srpskih zločinaca pod egidom suživota ‘zaboravimo na prošlost, okrenimo se budućnosti’. To je suludo. Nigdje u svijetu nikada takav stav nije dobrodošao!, govori Sačić.

Heroji i domoljubi

– Nama naša ministarstva i mediji, pa čak i neki utjecajni ljudi, sugeriraju da zaboravimo prošlost. To je laž. Jer čovjeku koji je zaboravio svoju prošlost, ona će se sigurno ponoviti. Mi ne da ne moramo zaboraviti prošlost, nego na njoj moramo učiti. Ako zaboravimo, ponovit će se kao što se iz 1991. ponovila 1941. Da ne budem tako zloguk, imamo šanse ako ljudi objektivno, u okviru postojećih zakona, rade svoj posao. Nije normalno da sve ono što smo prošli u toj našoj nedavnoj povijesti ostane bez sudskog epiloga. To, dakle, nije revanšizam, nego, jednostavno, buduće generacije moraju znati što je poželjno, dobro i normalno, a što zločinački. Onako kako nije normalno, na primjer, upropastiti jedan Agrokor i nakon toga ostati neokrznut, tako nije normalno pobiti ljude a da ti to bude oprošteno pod krinkom ‘boljeg suživota’, a sve zbog komadića vlasti s Pupovcem. Sve su to temelji za nove i buduće frustracije i na taj način budućim naraštajima ostavljamo prilike za nove ‘sukobe’. Od 2000-tih se o hrvatskim braniteljima promišljeno iskrivljuje slika, govori se o “zločincima” i “zločinačkoj Oluji”, no srećom postoji ta većinska, šutljiva Hrvatska koja tome nije povjerovala i svojoj je djeci pričala o braniteljima kao o herojima i domoljubima koji su se za nju borili. Upravo ta šutljiva Hrvatska ne dopušta da se njome manipulira i jedina progovara kada Pupovac kaže da smo NDH. Uvjeren sam da će se u našoj politici pojaviti pošteni, čestiti i obrazovani ljudi koji u svemu tome mogu naći kompromis i vratiti nadu tim ljudima.