SAPUN ZA SRAMOTU NE POSTOJI

TOMAŠEVIĆEVU SRAMOTU NI SAVA NEĆE OPRATI!

Sramota kakvu je hrvatskim građanima, braniteljima i sportašima priredio zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević ne pamti se još od vremena kada su se u Hrvatskoj lomila nacionalna prava i gušila sloboda pod crvenom zvijezdom. Odbiti doček hrvatskim rukometašima – osvajačima europske bronce – zato što su poželjeli da im pjeva Marko Perković Thompson, nije logistička odluka. To je ideološka presuda.

Poruka je jasna: sport može – ali bez hrvatskog duha. Medalja vrijedi – ali bez domoljublja. Trg može biti pun – ali ne hrvatskim pjesmama.

Da su rukometaši tražili da im pjevaju Mile Kekin ili Lepa Brena, vrata bi se otvorila bez pitanja. No kad se spomene Thompson – odmah se pale crveni alarmi. Jer njega salonska ljevica ne mrzi zbog pjesama, nego zbog onoga što simbolizira: narod, rat, pobjedu i državu koju oni nikada nisu prihvatili kao svoju.

Tomašević i njegovi sateliti ponašaju se kao da Zagreb nije glavni grad Hrvatske, nego eksperimentalna zona za provođenje ideološke higijene. U njegovu mandatu hrvatski domoljubni koncerti su nestali, zastave su maknute, a u gradsku blagajnu uselile su se udruge koje nemaju nikakve veze s obranom zemlje, ali imaju itekakve veze s razaranjem identiteta.

Grad koji je branjen krvlju pretvara se u grad bez pamćenja.

Najapsurdnije je što se hrvatskim sportašima, koji su slavu donijeli državi, zabranjuje glazba koju su sami izabrali. To više nije upravljanje gradom – to je preodgoj naroda. To je poruka: “Možete slaviti, ali samo onako kako mi odobrimo.”

A tko su ti koji danas dijele lekcije o „prihvatljivosti“? U velikoj mjeri upravo oni koji u Domovinskom ratu nisu sudjelovali, ali danas zauzimaju ključne političke, medijske i kulturne pozicije. Njima Hrvatska nikada nije bila ostvareni san, nego privremena smetnja. Zato im smetaju branitelji. Zato im smeta Thompson. Zato im smeta sve što miriše na pobjedu.

Ova odluka nije gaf.
Ova odluka nije nesporazum.
Ovo je programska poruka: u Zagrebu nema mjesta za domoljublje – osim ako je sterilno, tiho i bez pjesme.

I zato ovu sramotu neće oprati ni Sava ni mandati. Ona će ostati zapisana kao trenutak kad je gradska vlast pljunula u lice vlastitim sportašima, vlastitim braniteljima i vlastitom narodu.

Na sljedećim izborima, vjerujemo, građani Zagreba dat će odgovor kakav su nekada davali političkim marginalcima. Onakav kakav je svojedobno u Zagrebu dobio Milorad Pupovac – simboličan i beznačajan.

Jer grad koji zaboravi tko ga je obranio, zaslužuje da ga povijest podsjeti.

Ni Sava ovu sramotu neće oprati.