Sestra Vukovarca kojeg su odveli četnici: "Njegova supruga je sve znala"

Marija Freund Batik doputovala je iz Njemačke čim je doznala da su identificirani posmrtni ostaci njezinog brata, Slavka Batika, nestalog tijekom okupacije Vukovara 1991. godine.

Slavko je imao samo 48 godina kada je posljednji put viđen – iscrpljen, ranjen, oslonjen na štap, dok ga četvorica pripadnika srpskih paravojnih postrojbi drže na nišanu u Proleterskoj ulici, u vukovarskoj četvrti Sajmište. Prije rata radio je kao prodavač u trgovini željeznarijom u centru Vukovara.

"Ne mogu se pomiriti da je bio bačen kao smeće"

"Jako sam ogorčena. Njegova supruga me nikada nije ni nazvala da kaže: ‘Nađen je, hoćeš li doći?’ Ne mogu se pomiriti s tim da je moj brat završio na smetlištu", rekla je Marija za RTL Danas.

Tvrdi da je supruga njezinog brata, inače srpske nacionalnosti, tijekom cijelog rata bila na strani okupatora, i da je znala što se dogodilo Slavku – ali je šutjela.

"Rekla mi je da prestanem tražiti brata. Doslovno me nazvala i rekla da ga više ne tražim. Opravdavala se da je i sama bila u opasnosti, da je te noći trebala biti ubijena, ali da ju je neki prijatelj upozorio i da se sklonila. Ja ne znam tko je taj ‘prijatelj’, ali sam joj jasno rekla: ‘To je moj brat. Neću odustati dok ga ne pronađem.’"

"Uvijek sam vjerovala da će ga pronaći"

Marija kaže kako nikad nije izgubila nadu. Pratila je objave u Narodnim novinama, kontaktirala Radio Vukovar, dala krv za identifikaciju – i godinama sama vodila potragu.

"Uvijek sam bila uključena, bila sam prisutna u svemu što se moglo. Nitko me nije tjerao, sve sam radila sama jer sam znala da ga ne mogu samo tako prepustiti zaboravu", ispričala je.

"Prima vojnu mirovinu, a Slavko nije bio vojnik"

Posebno je boli to što supruga njezinog brata prima njegovu vojnu mirovinu, iako, kaže, Slavko nikada nije bio pripadnik oružanih snaga.

"Mislim da je godinama mirno živjela jer se nije znalo gdje je Slavko. Sad kad je pronađen, vjerujem da će imati problema s tom mirovinom. Ako je bio civil – a bio je – to mijenja sve. Neka ima pravo na neku mirovinu, ali vojnu ne može dobiti", poručuje Marija.

"Ne tražim ništa osim da ga pokopam kraj roditelja"

Marija želi brata dostojno sahraniti, kako i dolikuje čovjeku koji je stradao kao civil u brutalnoj agresiji.

"Jedino što želim je da mog brata pokopam u Ivankovu, pokraj naših roditelja. Ona (supruga) tamo nema što tražiti. Ne treba mi njihova grobnica, ne treba mi ništa – samo njegove kosti. To je sve", zaključila je.