Prvog svibnja 1995. godine započela je vojno-redarstvena operacija Bljesak u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile područje Zapadne Slavonije. U operaciji u kojo je sudjelovalo oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca za samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija.

U akciji Bljesak koju su predvodili Janko Bobetko, Luka Džanko, Petar Stipetić i Marijan Mareković, s neprijateljske strane zabilježeni su veliki gubitci. Poginulo je 350 do 450 srpskih vojnika, dok ih je oko 1.200 ranjenih. Podaci govore i o čak 1.500 srpskih vojnika koji su se predali hrvatskoj vojsci, što je više od sveukupnog broja zarobljenika kroz cijeli Domovinski rat.

“Cijela akcija odigrala se prebrzo da bi se mogli samo tako izvući. Osim toga, koridor za izvlačenje je bio nemjerljivo uži nego u Oluji. U Bljesku su priliku za izvlačenje imali na samo jednom mjestu i to preko Save. U Oluji su im koridori za izlazak omogućeni na jako puno mjesta”, kazao nam je svojevrmeno povjesničar Tomislav Šulj.

Do konačne pobjede

“51. pakračka pješačka brigada SVK potpukovnika Steve Harambašića bila je opkoljena. Nisu imali izbora. Tada je kao glavni pregovarač poražene srpske strane nastupio Veljko Džakula”, dodao je povjesničar Borna Marinić. Damir Badanjak, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao bivši pripadnik specijalne policije “RIS” Kutina i sudionik operacije Bljesak, jedan od onih koji su među prvima ušao u Okučane, prisjetio se atmosfere svojedobno uoči polaska:

“VRO Bljesak bila je samo još jedna stepenica do konačne pobjede u Domovinskom ratu. Znali smo da je samo pitanje vremena kada će se rješavati pitanje Zapadne Slavonije, a obzirom da smo mi bili ‘ljudi iz šume’, odnosno terenci, jednostavno smo u zraku osjetili da će se ubrzo krenuti. Priprema je bila rutinska, a kad iznenada dobijemo nove gojzerice ili opremu, znamo smo da nam ‘ne gine’ teren. Osim toga, bila je već ’95. i iza nas je bilo debelo iskustvo ratovanja. Kada zapovjednik kaže ‘idemo’, mi onda bez puno pitanja idemo”, kazao nam je.

“Mi smo bili vrlo stabilna postrojba, a na ruku nam je išlo i to što su neki pripadnici bili sa ovoga područja i teren im je bio poznat. Ali, nije sve išlo glatko. Kada smo došli do njihovih položaja, mislili smo da je to riješeno. Međutim, iz rovova su nas sasuli rafali i ja jedino mogu zahvaliti Bogu kojeg smatram našim najvećim saveznikom da tada nitko od nas 120 nije ni okrznut”, dodao je i nastavio.

Pomogli ranjenoj ženi

“Ne postoji taj film koji može dočarati ono što uistinu tada osjećate u sebi. Potpuno rastrojstvo … Pred nas je kao u nekom skeču iskočio četnik i pitao nas “momci, šta je ovo?” To su situacije na koje vas nitko ne može pripremiti. Isto tako, pred nama se zaustavio četnik iz Belih orlova u džipu. Obzirom da nismo imali oznake, bio je uvjeren da smo njegovi. Jedan moj suborac ga u šali upita ‘gde ćeš, bre?’ A on mu je odgovorio ‘idem na Belu Stenu da kažem našima da se povuku.’ Taj suborac koji ga je zaustavio rekao mu je ‘ma, ideš ti u pi*ku materinu!’”

“Borbe su trajale sve do okučanskog Benkovca… Tamo smo pričekali da se povuku srpski civili koji su traktorima napuštali sela. Imali smo obzira prema njima, ipak je postojalo nekakvo suosjećanje sa ljudima koji nisu izravno sudjelovali u ratu. Sjećam se da smo naletjeli na jednu ranjenu, preplašenu majku sa djetetom. Zvala se Nada Komlenac i bila je iz Pakraca, a njezin suprug je ostao ‘braniti Pakrac’. Smirili smo je, sanirali njezine ozljede i otpratili je kamo je krenula”, prisjetio se među ostalim.