NOVA SNIMKA

Hrvatski državljanin Vjekoslav Prebeg kojeg su Rusi zarobili kao ukrajinskog vojnika u Mariupolju dao je polusatni intervju novinaru Miodragu Zarkoviću i srpskoj televiziji RTRS. Tvrdi kako je za sada sve u redu. Detaljno je opisao svoje okolnosti i put do zarobljeništva.

Vjekoslav (40) i dalje se nalazi u ruskom zarobljeništvu i njegova sudbina je za sada neizvjesna jer je Moskva odmah na početku sukoba najavila da će strani plaćenici biti osuđeni na smrtnu kaznu.

“Nikad nisam bio pripadnik Azova i nikada ne bih bio jer su izrazito nacističke ideološke orijentacije. Bježao sam od takvih ljudi i u Hrvatskoj”, rekao je na početku razgovora.

“Nikada nisam upoznao neku poput nje”

On je rekao kako nije uhićen u Azovstalu, kako se vjerovalo u početku.

“Ja sam pripadnik Oružanih snaga Ukrajine. Stupio sam u službu 25. svibnja 2020. godine. Upoznao sam ženu u Ukrajini, nikada nisam upoznao neku poput nje, htio sam ostati, a bilo mi je potrebno državljanstvo. Na prijedlog nekih ljudi sam stupio u vojsku jer mi je rečeno da poslije tri godine mogu dobiti državljanstvo. Ranije sam služio u Oružanim snagama Republike Hrvatske”, navodi.

Tvrdi da tijekom službe nije dolazio u direktan sukob s proruskim snagama u Donbasu.

“Rekli su tada da je rat stacionaran i da se sve zapravo odvija u rovovima. Ja sam povjerovao. Tijekom prve rotacije uopće nije bilo vojnih djelovanja. Odmah je potpisan prekid vatre, obostrani. Ljeti smo kopali i kosili. Zimi smo cjepali drva i čistili snijeg”, kaže.

“Molio sam Boga da me ne ubije nešto”

Dodaje da se sve promijenilo krajem veljače.

“Već 24. veljače u pet popodne nismo mogli zadržati položaje i povukli smo se. Bježali smo kako bismo sačuvali glavu, ne znam koliko sam puta do kraja ožujka bježao i molio Boga da me ne ubije nešto. Granate su padale i na tri metra. Sjedio sam jednom ispod velikog rovokopača i “grad” je pao na nekoliko metara od nas”, rekao je Hrvat.

Naglasio da nije dobio dojam da je ukrajinska vojska dobro opremljena i da se može nositi s ruskim snagama.

“Ja to nisam vidio. Ne znam kako je u ostatku Ukrajine. Od 1. ožujka nismo imali Internet, malo smo slušali radio i čekali šta će nam reći zapovjednici koji su donosili neke informacije. Svaka tri dana je išla grupa iz svakog voda i dobili bismo hranu i vodu”, rekao je.

“Komanda nas je ostavila na cjedilu”

Naređenje za povlačenje je stiglo 11. travnja. Ukrcali su se na kamione, međutim, ruske artiljerija je počela djelovati, plan za organizirano povlačenje je tako osujećen. Preostalo je da se svatko pobrine sam za sebe.

“Moj vod je imao desetak ljudi i navečer smo se vratili u naše sklonište. Pokupili smo hranu i naoružanje. Krenuli smo prema Zaporožju. Zapovjednika satnije nije bilo. Danima nismo jeli. Ljudi su čupali neke trave i jeli, pa sam i ja. Na kraju je ostalo nas 17. Naš put je trajao 12 dana. Govore da smo prešli oko 250 kilometara. Padao je i snijeg na nekoliko sati. Uhvaćeni smo 23. travnja oko 5 ujutro. Bili smo gladni i postali neoprezni. Zapovjednik je rekao da spustimo oružje i da se predamo”, prisjeća se.

Kaže da ih Rusi dobro tretiraju

Pohvalio je ruske vojnike zbog načina na koji postupaju s njima.

“Moram pohvaliti posadu. Zaista su bili profesionalci. Okružili su nas. Rekli su da izađemo iz šumarka. Nisu dirali vjerska obilježja i vjenčane prstenove. Vezali su nam ruke i prekrili oči. Njihovi oficiri su nas ispitivali, ništa nije bilo brutalno, nahranili su nas, a mene su kao stranca odveli pred jednog generala. Dao mi je čisto donje rublje i rekao da me ne diraju. Dobio sam četiri različita menija. Nemam riječi kako su se profesionalno ponijeli vojnici. Onda su nas odveli u drugu vojarnu gdje su bili stariji ljudi, nisu vojnici, vjerojatno su ljudi iz tog mjesta. Prema nama su se odnosili više nego ljudski. Kad im je poginuo zapovjednik, to im je neki običaj, dobili smo slatkiše”.

Tvrdi da se njegov pogled na rat promijenio njihovim djelima.

“Riješili su se 17 neprijatelja bolje nego da su pucali mecima. Od nas 17, vjerujem da nitko više neće uzeti oružje u ruke”, ispričao je. Navodi da u njegovoj jedinici nije bilo još ljudi sa naših prostora.

“Nisam sreo nikoga od Srba, Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca… Čuo sam da je bilo Hrvata u Azovu. U mom bataljonu je bilo pet Britanaca i jedan Amerikanac koji je odmah dezertirao”, rekao je. Njegova sudbina je i dalje neizvjesna s obzirom na to da se se vodi kao plaćenik pred ruskim zakonima jer nema državljanstvo Ukrajine.

“Također mi je rečeno jer sam na ugovoru s Oružanim snagama Ukrajine da se to na mene ne odnosi. Ne znam… Bojim se za svoju sudbinu. Spreman sam na najgore, ali nadam se najboljem”, rekao je.