Što se događa s Dinamom?

HAJDUK je pobjedom na Maksimiru (0:2) produbio Dinamovu krizu. Plavi su nakon ispadanja iz Kupa protiv Rijeke ostali bez trenera Damira Krznara, a zamijenio ga je direktor omladinske škole Željko Kopić. Šok-terapija, barem na prvu, nije uspjela.

Dinamo se čitavu polusezonu muči, igra loše i bilježi puno lošije rezultate nego u posljednjih nekoliko sezona. Gnjev navijača je nakon poraza u najvećem derbiju sasvim krivo usmjeren na igrače, Kopića i Krznara. Dinamo se nalazi u dubokim problemima koje je skuhala njegova uprava i dovela klub u krizu u kakvoj nije bio otkad je Rijeka uzela prvenstvo prije pet godina.

Iracionalni ulazni transferi i krivo tempirani izlazni transferi

Dinamo je još prošle sezone dogovorio transfer Joška Gvardiola. Bio je to jedan od najvećih izlaznih transfera kluba u povijesti za koji se momčad, barem se tako činilo, pripremala dovođenjem konkurencije iz HNL-a koja bi ga mogla dugoročno zamijeniti. Svi transferi Dinama ove sezone osim tog bili su izvan svake logike.

Usred sezone otišli su Kristijan Jakić i Lovro Majer. Ponude i dogovori s klubovima poput Eintrachta i Rennesa ne dolaze odjednom i jasno je da je Dinamo barem neko vrijeme znao da će, pod uvjetom da se plati prava cijena, prodati dva nositelja igre. Ostaje pitanje zašto je klub dozvolio da usred sezone i to prije najvažnijih utakmica ostane bez glavnog kreatora u ekipi i čovjeka koji je trkom i agresijom bio ključni igrač za defenzivnu stabilnost. 

U teoriji je Dinamo i za njih imao spremne zamjene koje je doveo iz HNL-a. Ostaje nejasno zašto ih nije koristio ranije, čime bi period nužne adaptacije momčadi na velike promjene barem skratio. Marko Tolić doveden je kao jedan od najplemenitijih igrača lige, a u sezoni i pol u Dinamu odigrao je ukupno 1135 minuta u 43 utakmice, odnosno oko 26 minuta u prosjeku. Marko Bulat je bio jedan od najboljih veznjaka lige prošle sezone, ali premda su otišli Jakić i Majer, a Ademi je bio ozlijeđen veći dio sezone, započeo je tek četiri susreta.

Čitavo to vrijeme je zadnji vezni Bartol Franjić igrao lijevog beka. Vjerojatno su četiri, koliko ih je Dinamo imao uoči sezone, bila premalo da barem jedan bude dovoljno kvalitetan kako bi ostvario ono što stručni stožer traži od te pozicije. Da bizarnost svega što se događalo na toj poziciji bude potpuna, protiv Hajduka je Daniel Štefulj upisao svoj treći start za Dinamo. U utakmici u kojoj je Dinamo visoko držao zadnju liniju, imati neuigranog igrača za postavljanje ofsajd-zamke bio je luksuz koji je Hajduk rado naplatio.

 

Možda i najgori potez od svih bio je puštanje Marija Gavranovića u Tursku. Radilo se o iznosu oko 700 tisuća eura, koji bi za klub koji tvrdi da je "pun kao brod" trebala biti sića. U trenutku kada se Petković nalazi u velikoj igračkoj krizi, kada je nakratko raskrstio s reprezentacijom i kada se zna da ne može igrati ni čitavu utakmicu ni više utakmica uzastopno, pustiti golgetera poput Gavranovića je nevjerojatan promašaj. A da ironija bude potpuna, Petković kao jedini preostali napadač kojem se istinski vjeruje pretvoren je u desetku.

Sva su ta lutanja oslabila ekipu i stavila Krznara pred jako težak zadatak. On nije uzrok Dinamovih problema, nego nuspojava. Sjeća li se uprava, koja ga se riješila samo par utakmica nakon što se klela u puno povjerenje, kako je Krznar uopće postao trener Dinama?

Krznar je postao Dinamov trener jer je klub na toj poziciji držao čovjeka koji je opljačkao klub

Damir Krznar je, unatoč svim objektivnim poteškoćama, radio puno grešaka kao Dinamov trener. Premalo je koristio široku rotaciju, rovario je ključne igrače u utakmicama protiv slabijih protivnika i gomilao kategoriju ozlijeđenih igrača. Neke utakmice, poput Sheriffa ili Rapida u gostima, grozno je pripremio i time otvorio suparniku put prema pobjedi. 

Krznar je bez sumnje veliki nogometni entuzijast i vojnik kluba. Činjenica je da, barem zasad, nije materijal za prvog Dinamovog trenera. Radio je najbolje što je mogao. Krivnja što se tamo našao je krivnja onih koji o tome odlučuju. Nekadašnji branič uskočio je na tu poziciju "po sili zakona", nakon što je bio prvi pomoćnik čovjeka koji je otišao iz kluba.

Taj čovjek bio je Zoran Mamić, pravomoćno osuđen lopov koji je zajedno s bratom Zdravkom i pobočnicima klub oštetio za barem 116 milijuna kuna. Činjenica da je u 2021. godini Dinamo na poziciji sportskog direktora i trenera imao čovjeka koji je varanjem preko transfera krao novac iz istog tog kluba je civilizacijska sramota. 

Pravomoćnost presude čekala se jako dugo. U tom periodu i nakon njega konkurenti nisu spavali. Rijeka je uzela sjajnog Gorana Tomića, Hajduk je doveo Dambrauskasa, a Osijek je širom otvorenih ruku prihvatio potjeranog Bjelicu. Klub koji se hvali bogatom logističkom mrežom dozvolio je trima konkurentima s vrha da uzmu tri najbolja trenera u ponudi. Istovremeno je Dinamo preko Jovićevića, Krznara i Kopića pokazao, kao u najcrnijim vremenima Mamićeve vladavine, da je savršeno nebitno tko je trener ovog kluba. Sportska vizija ionako ne postoji, klub i dalje služi kao servis za prodaju, a računice novca koji uđe i izađe iz kluba se jednostavno ne poklapaju. 

Dosad je Dinamo uz svu stihiju, nerad i kaos mogao s lakoćom uzeti prvenstvo jer je bio tri koplja iznad konkurencije. Sada, kad su se sva tri kluba i kvalitetom i logistikom približila Dinamu, svaka greška mogla bi biti skupa.

Dinamo nema ni upravu ni viziju. Momčad je prepuštena sama sebi

Kao i nakon utakmice s West Hamom, još jednom se mora otkriti da je car gol. Prevedeno na maksimirski rječnik, Dinamo nema ni upravu ni plan, nikoga tko preuzima odgovornost za sportsku politiku, sramotnu posjetu na stadionu ili bilo koji drugi segment kluba koji je sramotan za klub ovakvog potencijala. 

U upravi kluba sjede tri osobe - bivši policajac, bivša Mamićeva tajnica koja je prema pisanju Večernjeg lista sama priznala da je nosila mito osječkim sucima i žena koja se naslikava na izvlačenju ždrijeba. Nitko od njih nije imao nikakav nogometni pedigre prije nego što ih je na te pozicije instalirao bjegunac iz Međugorja, ne računamo li Antolićevu svetu misiju da što više Mamićeve oporbe potrpa na crne liste.

Dinamo u ovom trenutku, osim golemog imena i momčadi koja ima ogroman potencijal, nema ništa. Momčad koja je do prije pola godine rušila Tottenham na Maksimiru danas dobiva nogometne lekcije od svake ozbiljnije ekipe pred par tisuća nesretnika dovoljno zaluđenih da i dalje idu na utakmice. Uprava kluba za to vrijeme piše demantije, zivka medije i žali se na tretman, navikla na to da velike medijske kuće odrađuju klupski PR ili barem na to da sva kritika bude upućena na galamdžiju koji već par godina ima prebivalište u Hercegovini.

Izostanak rezultata, a čini se da Dinamov trend ove sezone ide prema tome, do kraja će ogoljeti šuplje i prožvakane priče o tome da u klubu nema problema. Sada kada su dobili šamar od onih od kojih to najviše boli, očajnički pokušavaju sve da krivnju za sve loše što se događa speru sa sebe, a ne čine baš ništa za klub. 

Za navijače Plavih to nije novost. U Maksimiru ionako ima puno bitnijih stvari od Dinama.