Suborac na četiri noge: priča o Rexu, psu junaku Domovinskog rata

Grija si me na straži, Dinara nan je mati bila, ladna i zimi i liti, ti suborac si moj, vavik..., poručuju danas suborci pokojnom ovčaru

Dobar dan, gospodine Žiliću, novinari smo 24 sata, voljeli bismo napisati priču o Rexu, koji je s vama i vašom jedinicom prošao rat..., predstavljamo se Nenadu Žiliću iz Splita u telefonskom razgovoru.

S druge strane prvo muk, a onda krenu suze i jecaji. Gospodin Žilić teško dolazi do riječi. Iznenadili smo ga i dirnuli u srce jer Rex je bio njegov najbolji suborac u Domovinskom ratu i, kažu svi s kojima smo o njemu razgovarali, najpametniji i najbolji pas kojeg su ikad prije i poslije vidjeli. Pravi “rex”, kralj. Kod Žilića je pas nastavio živjeti i nakon rata, doživjevši duboku starost od 17 godina. Njegovi su ljudi s njim bili do posljednjeg daha.

- Da, Rex je bio čudo, čudo neviđeno. Radio sam s puno pasa, ali s takvim nikad prije i nikad poslije - polako, i dalje emotivno potresen, kaže Žilić. Amerikanci bi o ovakvom psu odavno snimili film, a kod nas je priča o njemu, dosad, nepoznata.

Sve je krenulo od objave na društvenim mrežama - prije nekoliko dana je Goran Jakelić, jedan od članova Protudiverzantskog voda Kijevo, koji je činilo tridesetak ljudi iz Kijeva i Splita, i Rex kao ravnopravni i omiljeni član, objavio dirljivu posvetu Rexu: “Grija si me na straži, Dinara nan je mati bila, ladna i zimi i liti, ti suborac si moj, vavik...”, uz fotografiju Rexova groba na Dinari: “Ovdje je pokopan njemački ovčar Rex, ratni pas 1991-1995. U znak sjećanja podižu pripadnici PPD Kijevo”.

Pronašli smo Žilića, pronašli Jakelića i još neke članove voda, među njima je bio i poznati Stipe Božić. Samo je do Rexa nemoguće doći, gore je, visoko na Dinari, u nekom psećem raju. Doživio je duboku starost unatoč ranjavanju - stao je na minu i tako, po tko zna koji put, spasio život svojim ljudima, koji su hodali iza njega. Rexa su, priča nam Žilić, oni u protudiverzantski vod uzeli od vojske u Kijevu, i on je s njim išao na obuku u policiju, obučavalo ga se da obrani ljude od napada pištoljem i nožem, bio je dobrog, vojnog pedigrea, i preci su mu služili u vojsci.

- Bio je mlad i nestašan, ali nevjerojatno pametan i privržen pas. Ja sam se školovao za vodiča vojničkih pasa još u bivšoj JNA ‘80-ih, u Nišu, prošao sam i obuku za padobrance, i kroz život radio s jako puno pasa. Niti jedan nije bio kao Rex, ma kakvi... - govori nam Žilić.

- Nekad, kad bih se ja spustio s Dinare, a njega ostavio gore, on bi sam došao do mene, našao me, prehodao bi tih dvadesetak kilometara sam, samo da bude sa mnom. A kad je stao na minu, sklonio se u bunker, pametan, da mu na ranu ne slijeću muhe i ne zaraze ga... - nastavlja Žilić.

S Jakelićem nam priča kako su ranjenog Rexa niz Dinaru nosili u sinjsku bolnicu.

- Kao čovjeka smo ga nosili, nego kako?! Odnijeli smo ga u bolnicu, gdje su ga operirali kirurzi, i brzo se oporavio pa vratio k nama na Dinaru - govori Jakelić.

Cijeli je rat Rex sa svojim ljudima prolazio teške, opasne terene, štitio ih, spašavao. Bili su izviđački vod koji je ulazio duboko iza neprijateljske linije.

- On nikad, baš nikad, u opasnim situacijama nije zalajao. Kad bi nam prijetila opasnost, vrtio bi repom, uznemirio se, znali smo na čemu smo. Išao je ispred nas, a kad bismo spavali, on je držao stražu. Čim bi noću nanjušio opasnost, i opet ne bi lajao nego bi nas budio njuškom, jednog po jednog, takav je to pas bio - prisjeća se Darko Gavrić Čerčo, iskusni planinar, nekadašnji šef splitskog HGSS-a, koji je također bio u vodu s Rexom.

- Najbolji pas ikad. Pametan, dresiran, poslušan. U HGSS-u imamo pse, jako dobre pse, ali ovaj... - govori Gavrić.

Zadatak im je na Dinari bio zauzeti položaj na Malom Maglaju na 1455 metara, odakle je kasnije krenula akcija Zima ‘94.

- Spavali smo gore u šatorima, svu opremu donijeli na leđima: minobacače, granate, hranu... Nadzirali smo ogroman dio Dinare i promatrali kretanje neprijatelja, spojili su se tu njihovi iz Srpske krajine i vojska Republike Srpske, stvorili svoju komunikaciju između Hrvatske i Bosne. Mi smo ih u toj komunikaciji sprečavali, radili diverzantske akcije - prisjeća se Gavrić.

A Rex, Rex je cijelo to vrijeme bio s njima. Jednom se jako uzvrpoljio tik prije nego što će na njih pasti minobacačka granata.

- Spasio nas je, povukli smo se u škrapu, da bi taj čas u rov pala granata - govori Žilić.

Svi su obožavali Rexa, i Rex je obožavao njih. Tome svjedoče i komentari sa slikama na kojima je i Rex, koje bivši branitelji iz voda ostavljaju pod emotivnu objavu Gorana Jakelića. Svi ga se sjećaju s divljenjem.

- Nije se borio za povlastice, za činove, nije se borio za Hrvatsku, samo je htio biti dio svog čopora... I bio je. Mi bismo udarili po mesnom naresku i pašteti, ali je Rex morao imat svoj komad govedine. Jer naša je noćna straža trajala po dva sata, a njegova deset. Na svakih naših pet, on bi prošao deset kilometara. Kad je trebalo nagaziti na minu, on bi i to umjesto nas. Uvijek prvi, uvijek zadnji, trebao bi i on dobiti spomenicu domovinske zahvalnosti - emotivno će Jakelić. Pokazuje nam fotografiju “Rexa i njegovog čopora”, Dinara 1992.

Zimu 1991. i 1992. proveli su na Dinari, onda išli na dubrovačko ratište pa se vratili na Dinaru prije akcije Zima ‘94. U međuvremenu su bili i na Velebitu. Stipe Božić je o Rexu počeo snimati film, u njemu su i kadrovi psa pod stare dane, u mirovini....

- Poslije rata smo proveli par dana s Rexom dok je Božić snimao, išli smo na Dinaru opet s njim. Ima i snimaka iz originalnih akcija u kojima je Rex. Može ga se vidjeti na početku filma ‘Oluje nad Kijevom’ - govori Gavrić.

Kad je uginuo, u dobi od 17 godina, njegovi su ga ljudi odnijeli na Dinaru pokopati, stavili mu i spomen ploču. Teško im je o tome govoriti, kao da je riječ o najboljem čovjekovu prijatelju. Kad i jest.