SUDBONOSNI TRENUTAK ZA UKRAJINU! Ovo mijenja tijek ratovanja: ‘Iz vrtloga rata više nitko ne zna kako izići, iako želi’

I prošli je tjedan obilovao važnim geopolitičkim događajima globalnog karaktera koji jasno ukazuju na potpuni slom konstrukcije međunarodnih odnosa kakve smo donedavno poznavali. Do jučer nezamislivi događaji i procesi sada se odvijaju kao na pokretnoj traci – dinamikom koju je teško pratiti, a kamoli svesti u okvire jedne sveobuhvatne analize.

Zato možemo izdvojiti najznačajnije događaje. Oni su političke, sigurnosne i ekonomske prirode – a najčešće su, zapravo, sve to zajedno:

– američko-ruski odnosi ubrzano krahiraju, pri čemu ni jedna strana ne pokazuje ni najmanje znakove uzmaka ili spremnosti za reviziju svojih ključnih vanjskopolitičkih stavova, koji su, nažalost, najvećim dijelom dijametralno suprotni: razbijaju se agenture suprotne strane u stilu hladnoratovskih trilera iz druge polovice 20. stoljeća, uhićuju se i drakonski osuđuju novinari za špijunažu i veleizdaju, pokazuju se vojni mišići bilo masivnim vojnim vježbama bilo neposredno, na bojišnicama Ukrajine.

– zaredala su “hodočašća” čelnika ključnih članica EU-a u Peking, i ne samo njih

– traje nastavak ubrzanog političkog i vojnog zbližavanja Kine i Rusije posjetom novog kineskog ministra obrane Moskvi, što dodatno pojačava nervozu Zapada

– posjet brazilskog predsjednika Lule da Silve Pekingu i njegov poziv kineskom vođi na zajedničku izgradnju novog svijeta, bez dominacije SAD-a

Ogromni troškovi

U onu istu Saudijsku Arabiju koja je do ne tako davno “šakom i kapom” podržavala radikalne islamističke organizacije na tlu Sirije povezane s terorističkom organizacijom Al-Qaidom, koje su se borile protiv Asadove vlade i pritom činile brojne zločine protiv civilnog stanovništva.

– “putešestvije” ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova “američkim dvorištem”, odnosno posjeti Brazilu, Venezueli, Nikaragvi i Kubi

– i, naravno, ono najvažnije – ukrajinski ratni vrtlog iz kojeg više nitko ne zna kako izaći, a to želi, čini se – sve više na ovaj ili onaj način u nj uključenih “igrača”.

Zapadni mediji u posljednje vrijeme sve više ukazuju na probleme vezane uz dugo najavljivanu ukrajinsku proljetnu ofenzivu, čiji se početak ne događa, pri čemu se nerijetko pozivaju i na tajne dokumente koji su nedavno “procurili” iz Pentagona koji govore o problemima i Kijeva i Washingtona. Odgađanje ofenzive uglavnom povezuju s nezadovoljstvom Kijeva količinom i brzinom isporuka zapadnog naoružanja, kao i zapadnim odbijanjem slanja onih vrsta oružja koje ukrajinsko vojno zapovjedništvo smatra nužnim za uspjeh. To se prije svega odnosi na zapadne zrakoplove koje ne želi isporučivati ni Pentagon ni NATO, već pojedine zemlje EU-a šalju samo manje količine sovjetskih lovaca MiG-29: Poljska (4) i Slovačka (13).

Rasipanje resursa

Ukrajinska zastupnica Sasha Ustinova izjavila je pak za američki Foreign Policy da je Pentagon Kijevu dao mnogo manje od onoga što je ukrajinski vojni zapovjednik Valerij Zalužni tražio. Američka vojna pomoć dolazi u malim količinama i neredovito. Bidenovoj administraciji ponestaje sredstava za oružje koje može uzeti iz Pentagonovih skladišta i predati Ukrajincima. Prema Ustinovoj, Ukrajina se nadala pokrenuti protuofenzivu u travnju, ali zbog nedostatka oružja rok je pomaknut na neodređeno vrijeme.

Ali čekanje se oduljilo, a ukrajinsko vodstvo zabrinuto je da su Rusi napravili prilagodbe u svojoj taktici koje će promijeniti sliku na bojnom polju. Ruski brodovi opremljeni projektilima dugog dometa gađaju preciznim oružjem izdaleka, čak i iz Kaspijskog mora, rekla je Ustinova. Stoga je Ukrajina lišena mogućnosti da uzvrati udarac. A ruski lovci četvrte generacije Su-35 imaju toliki domet da mogu napasti iz vlastitog zračnog prostora – navodi se u tekstu istog medija.

Ukrajinska vojska gubi stotine vojnika svaki tjedan u Donbasu, a bivši američki čelnici vjeruju da sa svakim danom odgode ofenzive Kijev rasipa svoju borbenu moć nastavljajući se boriti za gradove poput resursima bogatog Bahmuta – piše dalje FP.

“Svakog dana smo samo iscrpljeniji, a Rusi postaju sve jači”, rekao je Jim Townsend, bivši pomoćnik ministra obrane za NATO i europska pitanja, a piše Foreign Policy u autorskom tekstu Jacka Detscha od 20. travnja.

Ni od europskih saveznika Kijevu ne stižu dobre vijesti. Tako je u petak njemački ministar obrane Boris Pistorius odbacio mogućnost brze odluke o članstvu Ukrajine u NATO-savezu, samo dan nakon što je Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov izjavio kako sprečavanje pristupanja Ukrajine NATO-u ostaje jedan od ključnih ciljeva ruske “specijalne vojne operacije”. Peskov je rekao da bi eventualno članstvo Ukrajine u NATO-u bila “ozbiljna, velika opasnost za sigurnost naše zemlje”.

Samo dan ranije predsjednica Odbora za obranu njemačkog Bundestaga Marie-Agnes Strack-Zimmermann izjavila je u studiju TV Tagesschau da europski vojnici nikada neće kročiti na ukrajinski teritorij. “Neće biti kopnenih snaga u Ukrajini. Niti jedan njemački vojnik ili europski vojnik neće kročiti na ukrajinsko tlo. Točka!”

Zbog svega toga nije čudno što Zelenski igra svoju igru. On je nedavno, govoreći o “zastoju” ofenzive, izjavio kako ne želi slati hrabre ukrajinske vojnike u borbe bez potrebnog naoružanja – tenkova, zrakoplova i raketa dalekog dometa.

Znakovita šutnja

S druge strane, ruski politički i vojni vrh o svemu ovome znakovito šuti, dok utjecajni ruski analitičari smatraju da je ukrajinska ofenziva neupitna, ali joj istodobno ne prognoziraju slavni završetak – ne veći od proboja od 30 kilometara na pojedinim točkama prvih linija obrane, nakon čega, kako navode, može doći do velikog ruskog odgovora kojeg ondje svi očekuju. Tajanstvena šutnja ruskog vrha uslijedila je nakon što je krajem prošlog mjeseca Putin donio odluku o raspoređivanju ruskih taktičkih nuklearnih raketa na tlu Bjelorusije, što je izazvalo oštre reakcije zapadnih čelnika i NATO-a.

Istodobno, ruska vojska se dodatno utvrđuje na linijama obrane, uz istodobni nastavak napada na dva ključna ukrajinska uporišta u Donbasu, važna za njezine buduće vojne operacije u smjeru zapada – Bahmut i Avdiievku. Stanje je posebno kritično u Bahmutu pa je tako ukrajinsko Ministarstvo obrane 19. travnja prvi put priznalo da se njihove oružane snage povlače s niza položaja u tom gradu. “Teško ga je zadržati jer grad uništava ruska strana”, izjavila je zamjenica ukrajinskog ministra obrane Anna Maljar u intervjuu za ICTV, što su prenijeli i ukrajinski mediji.

Je li ovo postupna priprema na realnost ukrajinske javnosti, uvjerene u potpunu pobjedu i ruski poraz pod snažnim utjecajem domaće političke i medijske propagande?

Kao rezime ove teme, smatra se da će sve strane u ovom ratu, kako one koje u njemu sudjeluju izravno, tako i one koje su uključene neizravno, ali vrlo aktivno (SAD i NATO) – itekako morati učiniti važne ustupke žele li postizanje istinskog i trajnog mira.

Ovo bi mogla biti presudna godina za sudbinu Ukrajine, ali i ne samo nje. Jer godina je to koja prethodi predsjedničkim izborima i u SAD- u i Rusiji pa bi neizvjesno stanje koje bi se na bojišnicama protegnulo i na 2024., a da i ne govorimo o eventualnim velikim vojnim porazima, teško išlo u prilog i Putinu i Bidenu. Prvom jer je pokrenuo ovaj rat, a drugom jer je u njega utrošio golema sredstva američkih poreznih obveznika i najavljivao ukrajinsku pobjedu i strateški poraz Rusije.

Trajno rješenje

U svakom slučaju, brzo ćemo doznati u kojem smjeru ide ovaj rat – prema fazi neupravljane eskalacije “pa tko koga”, ili fazi pregovora, zamrzavanja konflikta ili trajnog rješenja uz sigurnosna jamstva i za Ukrajinu i za Rusiju.

Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu za Bidenovu administraciju sve se počelo odigravati i bolje nego što je očekivala: Zapad, na čelu sa SAD-om, postao je združen više nego ikad u povijesti, sinkronizirani su potezi vojnog karaktera prema Ukrajini, koordinirane su i usvajane najstrože moguće ekonomske sankcije protiv Rusije s ciljem njezine potpune izolacije iz globalnih tokova roba i kapitala, kao i međunarodnih institucija političkog i drugog karaktera i posljedične izolacije Moskve od cijeloga svijeta. Sve je to trebalo dovesti do brzog ruskog ekonomskog sloma, vojnog poraza u Ukrajini i posljedičnih građanskih nemira i smjene Vladimira Putina i njemu pripadajućih struktura vlasti – prije svega uz pomoć oligarha koji ne žele izgubiti unosne veze sa Zapadom.

Sve je izgledalo vrlo optimistično, a optimizam je dodatno porastao nakon neočekivanih ruskih vojnih poraza u ljeto prošle godine u zoni Harkiva i ranojesenskog povlačenja gotovo 35 tisuća ruskih vojnika i tristotinjak tenkova s južne desne obale Dnjepra u regiji Herson i iz istoimenog regionalnog središta.

To je, zapravo, bio vrhunac uspjeha Zapada, odnosno kulminacija neuspjeha Rusije.

Međutim, od tada pa do danas sve se okrenulo – i na tlu Ukrajine i na globalnoj razini, a prije svega se naglavce okrenuo sam svijet. Washington, zato, za svoj vanjskopolitički prioritet ove godine postavlja uvjeravanje zemalja globalnog Juga u nužnost, ako već ne samog priključenja proturuskim sankcijama, onda barem prestanka trgovine s Rusijom i onemogućavanja tranzita sankcioniranih proizvoda preko svojih teritorija u tu zemlju. U protivnom im prijete kazne.

Mrkva i batina

Međutim, problem za SAD je što politika “mrkve i batine” ne daje željeni učinak pa gore navedeni sastanci, poput formata G7, postaju sami sebi svrha ili služe za bodrenje jedni drugih da ustraju “na pravom putu”.

O tome i o problemima američke vanjske politike najbolje svjedoči prošlotjedni tekst uglednog američkog medija The Wall Street Journal pod naslovom “Scolding Isn’t a Foreign Policy”, gdje se govori o “novom složenom tjednu Bidenove administracije”.

Brazil jača odnose s Kinom, a predsjednik Lula je u Pekingu pozvao na izgradnju novog svjetskog poretka s Kinom te pozvao SAD i EU da prekinu isporuke oružja Ukrajini – navodi WSJ.  Saudijska Arabija, piše dalje isti medij, “koja je prije nekoliko tjedana koketirala s uspostavom diplomatskih odnosa s Izraelom, aktivira suradnju s Rusijom u naftnoj sferi”, a sada traži sastanak s HAMAS-om. Sudanska vojna frakcija bori se za vlast uz pomoć ruskog Wagnera – navodi se u tekstu WSJ-a uz konstataciju kako je riječ o trećoj državi Afrike po veličini.

“Uobičajeni špijuni i šminkeri daju sve od sebe kako bi neuredno rasplitanje svjetskog poretka pod vodstvom Amerike izgledalo kao vizionarski trijumf prosvijećene vanjske politike, ali bivši ministar financija Larry Summers izrazio je uvjerljiviji stav. Opisujući sve veću usamljenost Amerike na svjetskoj sceni, Summers je rekao: ‘Netko iz zemlje u razvoju rekao mi je: Ono što mi dobivamo od Kine je zračna luka. Ono što mi dobivamo od Sjedinjenih Država je prodika.'”

Istodobno, čelnici EU-a i ključnih država članica posljednjih dana i tjedana individualno ili u čudnim kombinacijama, poput para Emmanuel Macron – Ursula von der Leyen, “hodočaste” u Peking, pred noge Xija Jinpinga koji se nikad nije osjećao odlučnijim i jačim u zaštiti kineskih interesa, usprkos snažnim američkim pritiscima svekolikog karaktera.

Kineska zabrana

Ti su posjeti dvojakog karaktera:

1. Cilj im je da se pokuša spasiti što se može, tj. da se zadrži određeni stupanj unosnih bilateralnih trgovinskih odnosa koliko posrnulom EU-u dopušta Washington koji sam zaoštrava ekonomske odnose s Pekingom, prije svega zabranom suradnje američkih tvrtki s kineskima u sferi visoke tehnologije, o čemu se uskoro u Kongresu planira usvojiti i zakon. Peking je, pak, prije nekoliko dana najavio odgovor kroz zabranu isporuka važnih komponenti za američke vojnoindustrijske divove Lockheed Martin i Raytheon koji isporučuju oružje Tajvanu.

2. Žele nagovoriti Peking da izvrši pritisak na Moskvu da prihvati mirovne pregovore s Kijevom o završetku rata.

Međutim, svima postaje jasno kako su barem ove druge želje sve manje moguće. Niti Jinping može prisiliti Putina da učini nešto protiv svoje volje niti to želi. Osim što je za Kinu dobro da se Zapad što dulje bavi Ukrajinom odnosno Rusijom i tako iscrpljuje svoje resurse pa ih ne može u cijelosti prebaciti za borbu protiv Kine u Indopacifiku, Rusija Kini u geopolitičkom i sigurnosnom, kao i u energetskom smislu nije ništa manje važna nego Kina Rusiji.

Kina, usprkos retorici neutralnosti u pogledu ukrajinskog rata, nedvojbeno drži rusku stranu. O tome svjedoči i prošlotjedni trodnevni posjet novog kineskog ministra obrane Lija Shangfu Rusiji, a osobno ga je primio i Vladimir Putin. U prestižnoj moskovskoj vojnoj akademiji dodatno će se usavršavati visoki kineski časnici. Sam general Li Shangfu nije bilo tko. Prije preuzimanja dužnosti ministra obrane krajem ožujka obnašao je visoke dužnosti u kineskoj vojsci u sferi kibernetičke zaštite, nuklearnog oružja i svemirskog ratovanja. Zanimljivo je i da se nalazi pod sankcijama SAD-a od 2018. zbog svoje ključne uloge u kupnji ruskih protuzračnih sustava S-400 i zrakoplova 4++ generacije Su-35.

Ali neovisno o svemu, političari Europske unije očito su optimisti u pogledu dogovora sa Xijem. Možda nisu čuli za njegovu sljedeću izjavu ili su je pak spremni ignorirati “za veće dobro”.

Drastična kazna

Naime, 13. travnja kineski medij CGTN u tekstu pod naslovom “Xi Jinping wows solid step after step in advancing chinese modernization”, navodi kako je kineski predsjednik Xi Jinping izjavio da “se kineska modernizacija bitno razlikuje od zapadne modernizacije, a Kina ne može krenuti putem zapadne modernizacije, za koju je rekao da uključuje polarizaciju i pljačku drugih zemalja”.

Nakon što je u Rusiji, nedavno, pod optužbom za špijunažu uhićen novinar američkog medija The Wall Street Journal, prošlog je tjedna FBI na Floridi uhitio skupinu ruskih građana pod optužbom za špijunažu u korist Moskve. Teško je ne uočiti “reciprocitet” i mogući epilog s razmjenama sadašnjih i prije uhićenih državljana jedne i druge zemlje pod sličnim optužbama – prema obrascu hladnog rata između SAD-a i SSSR-a.

Prošlog je tjedna političkim i medijskim prostorom Zapada poput groma odjeknula presuda ruskog suda protiv novinara Vladimira Kara-Murze zbog veleizdaje i kritiziranja rata u Ukrajini, kada mu je izrečena drakonska kazna zatvora od čak 25 godina.

I dok oni vječno skloni humoru govore da je dobro i prošao jer u Staljinovo vrijeme ne bi ni izašao pred sud, ruski se suparnici na zapadu zgražaju. Međutim, prava istina i uzroci problema, kao i obično, nisu crno-bijeli i do njih nije jednostavno doći.

Rusija se nalazi u ratnom stanju i svi se slažu da zapravo ratuje s cijelim Zapadom, a ne samo s Ukrajinom – i da je to ujedno borba i za njezin opstanak. Pritom su sve češći i teroristički napadi na tlu Rusije, poput nedavnog ubojstva popularnog ruskog vojnog blogera i ratnog izvjestitelja iz Ukrajine Vladlena Tatarskog eksplozivnom napravom podmetnutom u statuu koja mu je uručena kao poklon u kafiću u središtu Sankt Peterburga, kada je ranjeno još tridesetak osoba. Treba se prisjetiti i prošlogodišnjeg terorističkog napada s podmetnutim eksplozivom ispod auta ruskog filozofa i geopolitičara Aleksandra Dugina u predgrađu Moskve, kada je ubijena njegova kći Daria, iza čega moguće stoji ukrajinska obavještajna služba kako je to pisao čak i The New York Times bojeći se, kako je navedeno, da Kijev ne uvuče SAD u neposredni sukob s Rusijom svojim nepromišljenim i visokorizičnim potezima.

Sam novinar Kara-Murza otprije je bio poznat kao otvoreni protivnik Putina i državnog aparata, što je naravno legitimno. Često je boravio kao gost u prijestolnicama Europe i SAD-a, gdje je gorljivo istupao s pozicije proturuskih stavova, nerijetko u bliskom društvu osvjedočenih političara rusofoba poput sada pokojnog američkog senatora Johna McCaina. Sa sobom je nerijetko nosio popise imena ne samo ruskih državnih službenika za koje je tražio da im Zapad uvede sankcije nego i vlasnika velikih ruskih korporacija. Koliko je pak to legitimno i spojivo s pozicije klasičnog novinarstva ne znam, ali znam da je vrlo neugodno za Rusiju u okolnostima u kojima se ona sada nalazi. Kada takvo što rade politički disidenti, to može biti razumljivo, ali kada to u inozemstvu rade novinari koji inače žive i djeluju u vlastitoj zemlji, stvari ipak izgledaju drukčije.

Brojne anomalije

Sjetimo se samo nemalog broja hrvatskih intelektualaca koji su, nezadovoljni uspostavom slobodne i neovisne Hrvatske, početkom 90-ih napustili zemlju i postali disidenti. U zapadnim su prijestolnicama često javno medijski istupali i govorili o “ustašoidnoj” vlasti, “nedemokratskom režimu u Zagrebu”, progonima Židova i Srba i sl., a prije toga su uživali sve blagodati “demokratskog” života u SFRJ, a da nikada nisu snažnije kritički istupili protiv brojnih anomalija tadašnjeg komunističkog režima, a kamoli vrhovnog vođe. Ali zato su tek stasalu hrvatsku političku demokraciju – koja je bila u povojima i pravoj demokraciji se tek morala učiti jer je izašla iz totalitarnog sustava, i to još tijekom velikosrpske agresije i borbe za goli opstanak i zemlje i naroda – rado kritički razvlačili po stranim centrima moći, a posljedice tog neprijateljskog djelovanja osjećaju se do danas.

Rusija, naravno, ima mogućnost djelovati drukčije pa to očito i čini. Štoviše, nedugo nakon spomenute drakonske presude ruski je parlament odlučio povećati kaznu zatvora za veleizdaju na doživotnu. Jasno je kako Putinova vlada, odnosno država, ovim jasno daje do znanja i društvenim djelatnicima i oporbi da paze što rade u vremenu kada se Rusija u doslovnom smislu riječi bori za vlastitu egzistenciju.

Uostalom, malo bi tko u svijetu u sličnim okolnostima tolerirao ovakvo ponašanje svojih novinara i tu ne treba biti licemjeran. Dovoljno je podsjetiti na sudbinu Juliana Assangea, novinara, glavnog urednika i osnivača WikiLeaksa, koji se “malo zaigrao” s objavom američkih tajnih informacija dobivenih od “zviždača”.

Pravo i pravda, poznato je – različiti su pojmovi, a nerijetko i proturječni kada se jedno zadovolji, a drugo ne.

U Pekingu se više ne javljaju na pozive iz Washingtona

Nakon američkog demonstrativnog obaranja kineskog balona početkom veljače prekinuti su svi vojni kontakti između Pentagona i kineskog Ministarstva obrane. To stvara bojazan da moguće izbijanje incidenata između vojski dviju zemalja može izmaknuti kontroli jer ne postoje uhodani mehanizam za njihovo brzo “hlađenje vrućim telefonskim linijama, a kako je to npr. u Siriji između ruskih i američkih snaga.

Kako je prošlog tjedna naveo američki medij Foreign Policy, Colin Kahl, zamjenik američkog ministra obrane za politička pitanja, zadužen za izgradnju i planiranje američke strategije nacionalne sigurnosti, izjavio je kako Kina ignorira američke zahtjeve o vojnim kontaktima. “Stvarnost je takva da u Kini ne podižu slušalicu kad ih zovemo. Naši pokušaji da dopremo do Kine uglavnom su ignorirani.” Istodobno tvrdi kako Peking nema političke volje za komunikaciju s Washingtonom.

Kahl je rekao da će Kina vjerojatno pokušati proširiti svoj utjecaj na svjetskoj pozornici na štetu SAD-a i njegovih partnera ako Washington ne poduzme preventivne korake. Ali odmah je rekao i kako “činjenica da je Peking izazov ne znači da bismo trebali započeti sukob koji će biti razoran za sve uključene i prouzročiti nezamislivu štetu globalnom gospodarstvu”. Nitko ne želi sukob dviju nuklearnih sila – rekao je visoki službenik Pentagona.

Brazilskog predsjednika nazvao ruskim i kineskim papagajem

Katalizator započetih tektonskih promjena bio je upravo ukrajinski rat koji je već de facto dokinuo jednopolarni svijet, tj. američki monopol.

Sada se sve više čini da je Zapad svojom politikom postigao suprotan efekt: izolirao je sam sebe od “ostatka” svijeta, njegova ekonomija stagnira, a razvija se ona zemalja od kojih se to nikako nije očekivalo.

Zapad je osigurao jedinstvo isključivo unutar samog sebe – što se najbolje vidi na različitim sastancima i summitima poput onih G7 ili u strukturama NATO-saveza ili Europske unije, dok je tzv. globalni Jug najvećim dijelom ostao ili neutralan u pogledu Rusije i Kine, ili pak potpuno otvoren za nastavak suradnje s njima, pa čak i za njezino jačanje – i to ne samo kroz prokineske i proruske formate poput BRICS-a i Šangajske organizacije (SCO) koji globalnom Jugu postaju sve zanimljiviji i privlačniji.

Naravno, takvo stanje dovodi do sve nervoznijih poteza prije svega Bidenove administracije. Dovoljno je ukazati na najnoviju izjavu koordinatora za nacionalnu sigurnost Bijele kuće, admirala Johna Kirbyja, koji je, komentirajući odlazak brazilskog predsjednika Lule da Silve u Peking i njegove ondje izgovorene riječi, usporedio brazilskog čelnika s “papagajem” koji ponavlja što govore Kina i Rusija. A Brazil je sve samo ne država “boranija”. Riječ je o površinom i brojem stanovnika najvećoj zemlji Južne Amerike, s najvećom ekonomijom i vojnom snagom i ogromnim potencijalima.