SUSTAVI JARS I SARMAT Ovo je Putinovo oružje sudnjeg dana kojim je upravo zaprijetio svijetu

Prema ruskoj vojnoj doktrini, usvojenoj 2010. godine, Kremlj može upotrijebiti vlastito nuklearno oružje za slučaj da se takvo oružje za masovno uništenje najprije upotrijebi protiv Rusije ili njezinih saveznika, ali i za slučaj agresije na Rusiju konvencionalnim oružjem kada bi bila ugrožena opstojnost te zemlje.

Koliko je poznato, američka vojska ima raspoređenih 150 nuklearnih taktičkih bombi B61, koje su uskladištene u šest NATO-vih baza uspostavljenih znatno prije proširenja tog vojnog saveza na istok u Poljsku, Mađarsku, Rumunjsku, Češku, Slovačku i baltičke države koje su za vrijeme Hladnog rata bile pod kontrolom Moskve.

Američki odgovor krije se u Europi

Američke termonuklearne bombe su smještene u bazama Kleine Brogel u Belgiji, Büchel u Njemačkoj, Aviaoni i Ghedi u Italiji te u bazi Volkel u Nizozemskoj i Incirlik u Turskoj, no obzirom da je riječ o bombama težine 324 kilograma i dužine 3,6 metara, njima se mogu naoružati višenamjenski jurišni lovci tipa F-15E Strike Eagle, ali i najsuvremeniji američki borbeni avioni tipa F-35 koje su svojem sastavu imaju i brojne članice NATO-a.

Rusija, pak, svoj nuklearni taktički potencijal u blizini NATO članica bazira na interkontinentalnim balističkim raketama tipa RS-24 Jars i najnovijim RS-28 Sarmat koji nosi upozoravajući nadimak „Sotona“.

Sustav RS-24 Jars (SS-29) je peta generacija interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) i modernizirana verzija sustava Topolj-M. Ruske nuklearne snage obavile su prvo testiranja Jarsa tijekom 2007. godine, a koja su nastavljena idućih godina u svemirskom centru u Plesetsku na krajnjem sjeveru Rusije nedaleko granice s Finskom. Tijekom tih testiranja Jars je koristio simuliranu bojevu glavu koja je, prema tvrdnjama Moskve, uspješno pogodila metu na poligonu Kura na poloutoku Kamčatki, nešto manje od 12.000 kilometara dalje na istok.

Ulazak strateškog raketnog kompleksa Jars u oružani sustav značajno je povećao raketno-nuklearne potencijale Raketne snage strateške namjene (RVSN) kako se naziva dio ruske vojske zadužen za nuklearne projektile. Rusi tvrde da protiv ovih projektila ne postoji adekvatna obrana jer Jars 'zahvaljujući implementiranim tehničkim rješenjima u potpunosti kompromitira bilo kakav proturaketni štit'. RS-24 se proizvodi u dvije verzije i to sa stacioniranim baziranjem u specijalnim silosima te u mobilnoj verziji smještenoj na platformi MZKT-79221 koja je zapravo osamosivinski transporter, podizač i lanser dizajniran i izgrađen u Bjelorusiji.

Maksimalni domet termonuklearnog sustava pokretanog tristupanjskim krutim gorivom je 12.000 kilometara, a može nositi tri do šest bojevih blokova u kojima se nalaze nezavisno usmjerene bojeve glave (MIRV) težine 1200 kilograma i snage 300 do 600 kilotona, s time da se raketa koja nosi bojeve glave navodi inercijalnim putem te satelitima (GLONASS).

Pretpostavalja se da ruske strateške snage imaju najmanje 110 sustava RS-24, od kojih su 20 stacionarne, a 90 mobilne. Rusi tvrde da su Jarsovi spremni trenutno reagirati na eventualni napad na teritorij Ruske Federacije i nanijeti fatalne udare potencijalnom protivniku. Valja znati da su Jarsovi najbliže zapadnim granicama Rusije smješteni u bazama nedaleko gradova Joškar-Ola i Tejkovo u blizini Moskve.

Domet od čak 18.000 kilometara

Iako još nije posve jasno je li Rusija u operativnu uporabu uvela interkontinentalne balističke rakete RS-28 Sarmat, zapadni vojni krugovi su to nuklearno oružje prozvali „oružjem sudnjeg dana“ i dali mu prikladnu NATO oznaku SS-X-30 Satan 2. Prema ranijim najavama, RS-28 je trebao biti operabilan do kraja ove godine, no on još uvijek nije viđen u javnosti.

Riječ je o sustavu koji se razvija od 2009. godine i koji, prema procjenama, može uništiti čitave države u samo jednoj sekundi. Inače, radi se o nasljedniku rakete RS-36M Vojvoda, čiji je razvoj započeo još davne 1969. godine, a posljednju verziju te balističke rakete bivša sovjetska armija preuzela je na korištenje pred sam kraj Hladnog rata.

RS-28 Sarmat, za razliku od Vojvode izrađenog u Ukrajini, u potpunosti je konstruiran u Rusiji koja tvrdi da taj najnoviji interkontinentalni sustav ima domet od čak 18.000 kilometara. Sarmatovi konstrukturi ističu da je sustav svojevrsni ubojica raketnih štitova jer su njegovi projektili u stanju izbjeći obrambene radarske sustave i u trenu uništiti državu veličine jedne Francuske.

Moskva ističe da Sarmat može letjeti iznad Sjevernog i Južnog pola gdje očito nitko ne očekuje nuklearni napad jer u tim područjima ne postoje proturaketni kišobrani. Prema očekivanjima, Sarmat može nositi do 10 bojevih glava ili kombinaciju bojevih glava i protumjera za svladavanje neprijateljske raketne obrane. Osim ogromnog dometa, Saramt ima maskimalnu brzinu od sedam kilometara u sekundi, teži oko 100 tona,a pogonjen je tekućim gorivom.

Postoje pretpostavke da se Sarmat može naoružati tzv. projektom 4202, ruskom hiperosničnom jedrilicom-nosačem bojevih glava, koja nakon odvajanje od rakete-nosača može ubrzati do 12 maha, čime zapravo postaje hiperosnična krstareća raketa. Ipak, o tom projektu, koji se počeo spominjati 2015.godine, ne postoje nikakve pouzdane naznake o postojanju. Za pretpostaviti je da će Sarmati biti stacionirani duboku u Sibiru.

Zapadne obavještajne službe procjenjuju da ruske Raketne snage strateške namjene u svojim redovima, osim Jarsa i Sarmata, raspolažu sa 50 teških raketnih balističkih raketa silosnog baziranja RS-36M Vojvoda te sa 32 interkontinentalne balističke rakete silosnog i mobilnog baziranja Topolj-M . Za iduću godinu je, pak, planiran daljnji razvoj interkontinentalnih balističkih projektila uvećanih mogućnosti Kedr.

Treba naglasiti da Putin odnedavno raspolaže i sa četvrtom generacijom nuklearnih podmornica naziva Borej koje se mogu naoružati sa 16 interkontinentalnih balističkih raketa R-30 Bulava, od kojih svaka od njih ima šest bojevih glava s individualnim navođenjem, a čiji je kapacitet 150 kilotona. Uz to, Putin na raspolaganju ima i 68 dugodometnih nuklearnih bombardera, od kojih jednu trećinu čine supersonični Tu-160, a koji mogu nositi ukupno 786 bojevih glava.