U Čast hrvatskim braniteljima

Trnovit i krvav je put Branitelja...

Izgubljena mladost, svakodnevno gledanje smrti u lice,..T

ežak psihički kamen, koji vječno leži na grudima, pritiska srce i zatvara um, od preživljene strave i boli...

Vječno umorno srce i napaćena duša...

Sve viđeno i doživljeno, leži kao Žig na umornoj duši, namjesto da zarasta, on tajno krvari, otvorena rana, koja se nikada ne zatvara ...

Težak osjećaj nepravde lomi se preko umornih leđa i neda da se diše...

Zar ni dužan respekt nije ostao od onih za koje se borilo...?

Užasan i gorak okus nepravde koji kao otrov traži i razara svoju žrtvu, prije nego što duša, Božjom voljom, tijelo napusti...

Taj osjećaj, koji kao vulkan,  lagano, ali sigurno kuha u utrobi majke zemlje, a težak osjećaj krivice, nešto nezavršeno, morati završiti, ne napušta izmorenu glavu ...

I što je na kraju od svih tih patnji ostalo...? Nekad slavljeni, danas zaboravljeni...?

Nakon izvršenog čina, ostalo samo ponižavanje, sjeta i tuga, ...?

Da, uistinu, ponižavanje od onih koji Vas se žele riješiti, jer ih smetate, jer i dalje čuvate Domovinu, jer ste i dalje spremni sve učiniti za nju...

Zato Branitelji, ne klećite ni ispred koga, ustanite ponosno i ravno, u Vama je duh Hrvatskih ratnika, koji su od vijekova postojali, bili vječno vjerni usamljeni vukovi i usamljeni stražari svoje Domovine...

Hvala Vam za Domovinu!

Oni koji nisu više s nama, vječan mir, Anđeli Vas čuvali!