U logoru je morala igrati ‘ruski rulet’ sa četnikom: ‘Stalno mi je škljocao u čelo’

Malobrojni, slabo naoružani vukovarski dragovoljci svakog su novog suborca dočekivali s oduševljenjem, pa su tako među njih bili dobrodošli maloljetnici, kao i žene. Jedna od njih bila je Mira Vrdoljak koja u vrijeme te odluke nije mogla ni sanjati da će proći kroz pakao krvavog, bešćutnog rata i logora u kojem je bila punih devet mjeseci…

“Pretpostavljam da sam sve to podnijela malo bolje od drugih jer sam se u rat uključila sa 32 godine i mnogim životnim iskustvima iza sebe koja su zahtjevale borbu. Mislim da sam bila zrelija i psihički stabilnija”, kaže nam ova dragovoljka Domovinskog rata i bivša zatočenica srbijanskih logora.

Ranio je geler od granate

Foto: Privatna arhiva

U logoru je osudili na smrt

Padom Vukovara, za braniteljicu Miru započela je druga razina pakla. Ona logoraška.

“Vladalo je potpuno rasulo… Neki su ljudi odlazili u proboj, neki su se polako izvlačili iz podruma i uključivali u kolonu, a ja sam se nalazila u Komercu i s jednim kolegom dogovarala predaju. Sa sebe smo skinuli krvave uniforme i odbacili oružje, međutim četnici su već došli. Sve su nas u koloni, a bilo je žena, staraca i djece, poveli prema Trpinjskoj cesti gdje su nas čekali autobusi. Ljudi su bili prestravljeni… Stigli smo do Borova Sela i tamo je po nekom popisu počela prozivka žena. Mnoge se nisu vratile. Pomislila sam kako sam se izvukla, ali u Novom Sadu je jedna žena iz Vukovara pokazala prstom na mene i rekla ‘to je ta’. Uslijedilo je ispitivanje, izvlačenje informacija o postrobi u kojoj sam bila, o položaju na kojem sam ratovala i slično. Odmah je donesena brzinska presuda da sam kriva, a njihovi mediji su prenijeli da sam osuđena na smrt, nazivajući me u naslovima ‘monstrumom.'”

Nakon toga, prebačena je u logor Stajićevo:

Četnik s njom igrao ‘ruski rulet’

“Dovezli su nas i udarajući bacili na slamnati pod. Derali su se da stavimo ruke na leđa, a pred nama su se ukazali ljudi poredani potrbuške po podu. Bila sam sigurna da su mrtvi sve dok me jedan od njih nije pogledao i rekao da se smirim. Sve je mirisalo na slamu i izmet. Naknadno sam shvatila da sam u logoru Stajićevo i to kao jedina žena. Rezervisti JNA su danonoćno ulazili i odvlačili ljude na ispitivanja, a onda ih dovlačili izmučene i krvave. Tamo sam, konačno, nakon nekoliko dana bez ikakvog jela, dobila čaj i šnitu kruha.

Poslije toga Mira je prebačena u Begejce gdje su je smjestili sa 12 žena i upravo tamo doživjela je stravično iskustvo: “Konstantno su nas ispitivali i tukli, tražili neka suluda priznanja o ubijanju srpske djece i slične stvari. U Begejcima smo pošli strašnu torturu… Jedan mi je četnik prilikom ispitivanja stalno škljocao pištoljem i igrao ‘ruski rulet’. Tada mi je bilo sasvim svejedno hoće li opaliti ili ne. Bili smo gladni, izmučeni, neokupani… Ja sam na sebi imala istu odjeću u kojoj sam se predala.” 

Mira se, kaže, prvi put okupala nakon pet mjeseci u Sremskoj Mitrovici. U razmjeni koja se dogodila prethodno, tijekom prosinca, oslobođene su sve žene osim nje i Senke. Tek je u siječnju dobila informacije o svojoj obitelji, a tada je i upisana u Crveni križ. Nakon što je konačno puštena, kročila je na hrvatsko tlo, a to je trenutak za koji kaže “nedostaje riječi kojim bi ga opisala”.

“Kao da sam se našla u nekakvom balonu… Kao da mi je netko sa leđa skinuo ogromnu torbu i kao da su mi se rastvorila pluća. Neopisivo…”, zaključuje ova heroina koja je, kaže, posebno ponosna kad u Vukovaru na obljetnici vidi mlade ljude.

“Ne očekujem previše od njih, nikakve posebne tantijeme… Dovoljno mi je da znaju kako smo došli do slobodne Hrvatske i da to poštuju”.

Navodeći detalje turbulentnih događaja, Mira se prisjetila i svog ranjavanja. Kako bi došla do ranjenog suborca, pretrčavajući cestu na dijelu grada koji je već bio srušen do neprepoznatljivosti, ranjena je u nogu od gelera granate koji su četnici ispucali na susjednu kuću. Nakon što se uspjela dovući do jednog podruma, pokazala je jednoj ženi kako da joj sredi ranu i zaustavi krvarenje. U bolnici su joj, kaže, pokušali izvući geler, ali bezuspješno. Vratila se na položaj nakon samo deset dana, no ubrzo je uslijedio pad grada. Mira kaže kako je za cijelo vrijeme ratovanja plakala samo dva puta: kada je poginuo zapovjednik Petar Kačić i kada je shvatila da gradu, nakon svega, nema spasa.