U ovom trenutku u Europi se iskušavaju čak tri scenarija katastrofe
Slučajno ili ne, u ovom trenutku u Europi se iskušavaju čak tri scenarija katastrofe. U prvom 37.000 teško naoružanih vojnika NATO-a vježba hitno prebacivanje u područje uz granicu s Rusijom, u kojem su Rusi detonirali taktičku nuklearnu bojevu glavu.
U drugom, jake snage Frontexa potpomognute grčkom vojskom čuvaju žicu na granici s Turskom. U trećem scenariju, koji su, nadajmo se, pokrenuli prirodni elementi, a ne zakulisni igrači, cijeli kontinent dragovoljno stupa u izvanredno stanje, na rubu ratnog stanja, sve zbog pandemije izazvane koronavirusom, piše Ivan Hrstić/VečernjiList
U Hrvatskoj se to nije dogodilo ni na vrhuncu srpske agresije. U prvom scenariju, EU i NATO pokušavaju Rusima poslati poruku da neka nova avantura nalik krimskoj neće ostati neodgovorena. U drugom, šalju poruku armiji ilegalnih imigranata da je vrijeme masovne seobe naroda što se Europe tiče završeno, ali i turskom predsjedniku Erdoganu da njegova otvorena agresija – a njegovo otvaranje granica nije ništa manje od toga – neće EU baciti na koljena.
U trećem scenariju, najneobičnijem od svih, EU poručuje da je u obranu europskih vrijednosti spremna žrtvovati čak i vlastito gospodarstvo – ako treba. A vrlo vjerojatno će trebati. Reklo bi se na prvi pogled da je sve što je moglo poći krivo – već pošlo krivo. Zakasnilo se u svemu u čemu se moglo zakasniti. Prva naznaka širenja virusa u uvjetima kad se uopće ne zna nulti prijenosnik i njegovi kontakti, trebala je biti signal za odsijecanje cijele pokrajine.
Kao da je Milano Wuhan, a Lombardija Hubei. Da je to na vrijeme napravljeno, danas ne bismo morali svi u karantenu, pod uvjetima koji nisu daleko od policijskog sata. U Hrvatskoj, kaže predsjednik Milanović, nije počinjena nijedna greška. Barem dok on nije izgovorio da je, citiram, “dobro da ljudi prvih nekoliko dana nakupuju što više”.
Taj dan nastao je pravi stampedo u hrvatske dućane, izdano je čak 98 posto više računa nego na isti dan dvanaest mjeseci prije. Oni koji su kupovali godišnje zalihe toaletnog papira kao da su se pripremali za godinu dizenterije, a ne za sezonu koronavirusa. Naravno, bile bi navale na dućane i bez Milanovića, možda bi taj dan bile nešto manje, nije on ništa kriv, nije on mislio ništa loše, kao što nije mislio ni za vrijeme poplava u Gunji, tek, i on je imao virus u računalu, pa ima razumijevanja za ljude.
Dakako, itekako bi bilo moguće zamisliti bolje i brže mjere. Nakon što se vidjelo da Italija nema konce u rukama, granicu je odmah trebalo zatvoriti, odnosno propisati obveznu samoizolaciju za sve, najdalje onog dana kad smo otkrili da je prvi Hrvat zarazu pokupio za vrijeme dvodnevnog boravka u Milanu.
Karantena za bolesne i sumnjive, obvezna samoizolacija za sve rizične skupine, od umirovljenika do svih oslabljenog imuniteta, to je sve trebalo davno napraviti kako bi se spriječilo širenje virusa. Sad ne bismo bili na pragu mjera koje će dovesti do samouništavanja gospodarstva.
To su sve prigovori iz dubine naslonjača, hrvatski krizni stožer obavio je golemi posao i ne može mu se ozbiljno prigovoriti. Dapače, valja mu čestitati što je epidemiološka slika u Hrvatskoj ipak osjetno bolja nego u većini europskih zemalja. Nadajmo se da će i ostati tako te da će izdržati golemi pritisak koji je tek pred njim.
Podrška koju mu daju građani može se u tren oka preokrenuti, ne bi to bilo ništa neobično. Sjajnom ministru Berošu, koliko god izazovno razdoblje pred njim bilo, pritom bi moglo biti lakše nego ministrima zaduženim za gospodarstvo. Koliko god opsežne mjere Vlada najavljivala, državni proračun se do sada nije odrekao nijedne kune. Naravno, prerano je za bilo kakav rebalans proračuna jer nedostaju najosnovniji parametri, no ministar financija morat će se pomiriti s time da neće biti dovoljne puke odgode naplate.
Također, otpuštanja su već počela i neka radna mjesta neće moći biti spašena nikakvim vatrogasnim mjerama. Pogotovu u turizmu. Najveći dio sezonskih radnih mjesta neće ni biti otvoren. Gotovo je nevjerojatno u svemu tome da su hrvatski bankari ti koji su se prvi sjetili da su nužne garantne sheme ne samo za hrvatska poduzeća, već i za hrvatske građane. Da moramo napraviti sve ono što nismo 2009., da su nužni moratoriji na otplate kredita za sve građane koji će ostati bez posla i bez novca, a istovremeno će ih u samoizolaciji tjerati da odspavaju ljetni i zimski san.
Jesmo li naučili lekciju iz velike financijske krize? Ono što je pogodilo više od milijun hrvatskih građana, nije bilo ništa manje pogubno od epidemije opakog virusa. I ništa manje zarazno.
Ivan Hrstić/VečernjiList
