Biti ubojica je mnogo veće dostignuće od pisanja znanstvenih radova. Nažalost.

Hrvatski akademik Josip Pečarić često je na udaru, baš kao i većina onih koji se i dalje bore za boljitak Lijepe naše, tj. hrvatske Domovine.

Ali, ako je suditi po njegovim brojnim aktivnostima, poglavito na domoljubnom planu, ne odustaje. Ne povlači se ni milimetar.

Ovih dana objavio je novu knjigu u kojoj ponovno komentira, polemizira i ističe toliko prozivani pozdrav „Za dom spremni“. Nu, ovdje je u prvom planu bivši hrvatski reprezentativac Josip Šimunić.

Pitamo, prije svega, akademika Pečarića, što donosi ova knjiga, a on kaže: 

Najveći dio knjige daje tekstove iz mojih prethodnih knjiga o poznatom slučaju našeg proslavljenog reprezentativca i velikog domoljuba. Evo što o tome piše na poleđini knjige dr. sc. Josip Stjepandić:

“Nakon što je kao nogometni internacionalac, rođen u Australiji od hrvatskih roditelja, uspješno igrao 13 sezona u prestižnoj njemačkoj Bundesligi, gdje je dogurao do kapetana te najpopularnijeg i najboljeg igrača tradicionalnog kluba Hertha iz Berlina, nogometaš Josip Šimunić u samo dvije godine u neovisnoj Hrvatskoj prešao put od svjetske slave do stuba srama. Presretan zbog pobjede protiv Islanda 14. studenog 2013. godine, koja je Hrvatsku jos jednom izvela na svjetsku nogometnu pozornicu, uzeo je mikrofon u ruke te doviknuo navijačima: „U boj, u boj“, te „Za Dom“. Navijači u trenutku velikoga slavlja naravno nisu bili nimalo nespremni. Potom se na njega sručila prava hajka, kao da je počinio najgore nedjelo. Nisu pomogle nikakve obrane. Šimunić će zbog slijepe pristranosti FIFA-e ostati žigosan kao rasist. On, koji je godinama predvodio suigrače svih boja! Danas, punih 6 godina nakog toga beningnog događaja, pokazuje se da je Šimunićev postupak bio samo okidač za već primpremljenu, bjesomučnu hajku, koju je prije njega bio doživio i pjevač Marko Perković Thompson. Njihovim progoniteljima ne smeta zapravo taj pozdrav, koji je poznat u gotovo svim svjetskim jezicima, nego javno iskazana spremnost braće da stanu u obranu svojih domova, ako bi se netko opet latio tenka, zbog kojeg je jednom već bio utekao kao zec na traktoru. Tako je uzoriti, dobroćudni nogometaš, koje je godinama bio izvrsni ambasador svoje domovine u kojoj dotad uopće nije živio, postao simbolom stradanja i medijskog linča zbog toga istog domoljublja.”

Već tada je bilo očito sluganstvo hrvatskih vlasti. Naime, u jednom  tom tekstu iz iste godine se uspoređuje slavljenje pobjeda Novaka Đokovića podizanjem ruke s raširena tri prsta sa Šimunićevim pozdravom. Naime, radi se o pozdravu pripadnika velikosrpske soldateske i tzv. JNA tijekom ratova 1990-tih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. S tri uzdignuta prsta proslavljali su masovna zvjerstva, ubojstva, silovanja, terorizam i razbojstva što se po međunarodnom pravu smatra elementima genocida, kulturocida i urbocida. Zapravo prije Drugoga svjetskog rata Srbi su polagali prisegu s tri podignuta prsta, ali spojena. To ste nedavno mogli vidjeti mislim na Vinkovačkoj TV gdje su pokazali dvoje djece koji s pravoslavnim popovima – valjda u RH – pjevaju četničku pjesmu i završe je s tim pozdravom, Međutim, tri raširena prsta kakva danas podižu u podravu pojavio se tek 1988., u vrijeme kada je već počela vladavina Slobodana Miloševića. Naveli su i srpskog povjesničara Dragana Petrovića koji smatra da bilo koji nacionalni pozdrav može biti njegovanje tradicije, ali može i napredovati.

Odmah sam upozorio na potpunu analogiju ZA DOM i ZA DOM SPREMNI. S tom razlikom da se srpski pozdrav koristio u fašističkoj agresiji na Hrvatsku, a sa ZDS se branila Hrvatska. Dakle, očito služenje vlasti velikosrpskoj politici.

Zapravo i nedavna presuda Visokog prekršajnog suda gdje se jednako tretiraju i ZA DOM i ZA DOM SPREMNI pokazuje to isto. 

I zato je prirodno bilo odgovoriti ovakvom knjigom o Šimuniću, mada je u toj presudi glavni  cilj napada bila „Bojna Čavoglave“. Jasno i zašto. Pa baš je tih dana tu pjesmu napao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Zbog čega i kako je došlo do toga da se „svi“ bavimo pozdravom „Za dom spremni“, a ne recimo mnogo važnijim pitanjima iz Domovinskoga rata, kao što su primjerice 150 masovnih grobnica, koje su ostale nakon velikosrpske agresije?

Vjerojatno ste primjetili da godinama poslije završetka Domovinskog rata ZDS nije nikome smetao. Ni Srbima ni domaćim srpskim slugama. Tada se „dogodio“ Memorandum SANU 2. tj. poslije vojnog poraza Srbi  su njime pokrenuli sve da se ciljevi koje nisu ostvarili u ratu – ostvare u miru. Davno sam već napisao kako im je izuzetno veliko dostignuće što u tome imaju podršku vlasti, glavnih medija u RH. Otud progoni i Thompsona i Šimunića i HOS-ovaca i mnogih drugih. Vlastima i drugima koji su u toj velikosrpskoj igri itekako odgovara da se „vrti“ priča oko ZDS, a ne hrvatske žrtve o kojima govorite. Pa cilj Memoranduma SANU 2 je „dokazati“ krivicu hrvatske strane, a ne fašističkog agresora. Pa nije vlast u RH toliko luda da rješava pitanja hrvatskih stradanja. Pa to bi bilo očito suprotno ostvarenju Memoranduma SANU 2, zar ne? Sjetite se kada je Predsjednik Vlade jedino reagirao kao čovjek u Hrvatskom saboru: kada su mu rekli da je izdajnik. Istina boli, zar ne?

Zapravo to tako očito slijedi i iz odnosa vlasti prema ploči našim poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu. Ploči na kojoj je legalni znak HOS-a. U nedavnoj presudi u Sisku doslovno stoji:

„Pozdrav Za dom spremni, kao znak HOS-a, službeni je i legalni znak, stoga majice s legalnim znakovljem HOS-a nisu  zabranjene. Majica HOS-a jednaka je kao i svaka druga majica bilo koje druge brigade Hrvatske vojske ili neke druge ratne postrojbe iz Domovinskog rata. Znakovlje HOS-a formalno je verificirano i u Ministarstvu obrane prošlo je odgovarajuću pravnu proceduru te kao takvo predstavlja obilježje sastavnoga dijela Hrvatske vojske, a koji znak je službeno registriran i predstavlja  izraz volje i legaliteta vlasti Republike Hrvatske...“

To sve znaju i vlasti i oni koji su tražili da se ploča ukloni, pa im je udovoljeno. Da bi pokazali kako su im interesi agresora važniji od hrvatskih, pokazalo se tada kada se govorilo i o kokardama, pa je Pupovac objasnio vladajućima, kako kokarda nije zabranjena.

Dakle, poštuje se znak kojim se napadalo na Hrvatsku jer nije zakonski zabranjen, a napada znak koji je službeno registriran i predstavlja  izraz volje i legaliteta vlasti Republike Hrvatske... Valjda je očito zašto se Predsjednik Vlade htio tući kada su mu u Saboru rekli što to znači, zar ne?

S obzirom da ste član HAZU, je li u redu da se još uvijek među počasnim članovima nalazi ime Josipa Broza Tita?

Ovo je pitanje koje mi dozvoljava i malo šale. Znate da u nacionalne akademije biraju pojedince koji su postigli izuzetne rezultate u pojedinim područjima. Kada mene pitate ovako nešto, mene više zanima kako je J.B. Tito samo počasni član HAZU, a ne kao i ja redoviti član. Naime, ja sam po svjetskim izvorima po broju objavljenih radova u znanstvenim časopisima iz matematike vjerojatno među prvih PET u cijeloj povijesti, ali da budemo sigurni recimo među prvih deset. A J.B. Tito je, opet po svjetskim izvorima, među DESET najvećih ubojica. Možda je on „samo“ počasni član zato što je biti ubojica mnogo veće dostignuće od pisanja znanstvenih radova iz matematike.

A zbog čega HAZU nema ni jednog živog počasnog člana?

Ne znam. Možda se odgovor može naći u mojem svojevremenom komentaru kako mi je žao današnjih tobožnjih antifašista, a zapravo crvenih fašista.

Zašto?

Pa njihovi očevi su nas mogli ubijati, a oni ne mogu. Doista ih čovjek mora žaliti, zar ne?

Je li vam članovi HAZU daju podršku u vašem radu, osobito u svezi objavljivanja domoljubnih knjiga?

Samo neki pojedinci u HAZU su još 2014. prestali čak slati obavijesti o predstavljanjima takvih knjiga i to kada sam najavio predstavljanje knjige gdje se već u naslovu parafrazira izjava Slobodana Miloševića o Srbima koji su u Oluji bježali kao zečevi /“Hrvatski genocid, Napravili zečeve od Srba“. Vjerojatno se sjećate i moje uloge u sprječavanju izbora Ive Goldsteina u HAZU. Cilj je imati takve u Akademiji, a ne pomaganje tiskanja ovakvih knjiga. Pa i zbog Peticije ZDS kojom smo branili Thompsona i „Bojnu Čavoglave“ smo prozivanji od Glavnog tajnika HAZU u Hrvatskom saboru.

Treba li u Hrvatskoj barem još jedna institucija, poput HAZU?

Radi se o nacionalnoj akademiji, pa je važnije postići da ona doista štiti hrvatske nacionalne interese. Zato je glavna bitka unutar HAZU kako birati doista hrvatske znanstvenike i umjetnike, jer je na primjeru Goldsteina očito da se hoće postići nešto sasvim suprotno. Evo jedne moje čestitke mom kolegi koju sam poslao i drugim akademicima (spominjem Iva Drobilicu – vjerojatno znate da se radi o Ivi Goldsteinu), a zapravo pokazuje koliko je jadno stanje i na hrvatskim sveučilištima, a ne samo u HAZU: 

„Poštovani i dragi kolega Muiću,

Čestitam Ti na izboru za Predsjednika Odbora za suradnju s hrvatskim sveučilištima i znanstvenim institutima

http://info.hazu.hr/hr/o-akademiji/znanstvena_vijeca/odbor_za_suradnju_s_hr_sveucilistima_i_zn_institutima/.

Ispričavam se što Ti nisam čestitao na samoj sjednici našeg razreda kada sam i doznao za taj izbor. Zapravo sam dvojio trebam li Ti uopće čestitati jer je moje iskustvo sa sveučilištima i znanstvenim ustanovama u RH doista jako loše.

Npr. Rektor Zagrebačkog sveučilišta je tako pokazao svoj prezir prema HAZU svojim odnosom prema pismu koje mu je uputio predsjednik Znanstvenoga vijeća za mir i ljudska prava HAZU-a:

Akademik Davorin Rudolf,

predsjednik Znanstvenoga vijeća za mir i ljudska prava

HAZU-a

Zagreb, 5. listopada 2016.

Gospodinu

Prof. dr. sc. Damiru Borasu, rektoru Zagrebačkog sveučilišta

Z a g r e b

Poštovani gospodine rektore,

Akademik Josip Pečarić uputio mi je pismo u kojemu je ustvrdio da se prema njemu tijekom zadnjih godinu dana sustavno primjenjuju postupci i čini osobne diskriminacije kojima se grubo krše njegova prava i slobode čovjeka i znanstvenika.

Otežava se, onemogućuje i diskvalificira njegov znanstveni rad, ostvarivanje znanstvenih projekata, pripremanje i objavljivanje znanstvenih časopisa koje uređuje, premda su visoko rangirani prema objektivnim mjerilima.

Netrpeljivost i diskriminacija prelijevaju se na njegove suradnike, pa čak i na članove njegove uže obitelji. Naveo je primjer svoje kćerke na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, Katedri za organizaciju znanja, Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti.

Strahujem da su civilizacijski  nedopustiva i osvetnička vrela diskriminacije i difamiranja  akademika Josipa Pečarića vezana uz njegove javne političke djelatnosti. To je, dakako, nedopustivo, usuprot je zajamčenim ljudskim slobodama. 

Dužnosti predsjednika Znanstvenoga vijeća za mir i ljudska prava HAZU-a nalažu mi zaustaviti i suprotstaviti se napadajima na akademika Pečarica, jednog od najuglednijih hrvatskih znanstvenika u području matematike, u svijetu priznatog stručnjaka teorije nejednakosti, autora 1100 napisanih ili autoriziranih djela. Smatram da su to istodobno i dužnosti vaše institucije  pa Vas molim, gospodine rektore, da pozovete, primite i saslušate akademika dugogodišnjeg profesora Zagrebačkog sveučilišta Josipa Pečarića i da ga Rektorat Sveučilišta zaštiti od kršenja i nasrtaja na njegova ljudska prava i slobode građanina i znanstvenika. 

S poštovanjem,

akademik Davorin Rudolf

Naime, Rektor je s prezirom odbio odgovoriti na pismo Predsjednika jednog odbora HAZU.

Za razliku od onog studenta koji se odbio rukovati s rektorom Borasom zato što mu Sveučilište nije odgovorilo na pismo, HAZU snishodljivo poziva Rektora  na svoje proslave. Zapravo, to je i sramotan odnos Akademije prema predsjedniku akademijina odbora.

Istina Rektor nije odgovorio ni na slično pismo iz Ministarstva znanosti, pa bi izgledalo da time ponižava i Vladu. Ali valjda je Vladi bitnije što on predlaže oca Predsjednika Vlade za profesora emeritusa. 

Tko bi tu znao što je po srijedi kada znamo da je Rektoru Borasu trebalo 15 godina da doktorira, a u narednih 15 je postao docent,  izvanredni profesor, redoviti profesor, dekan i rektor.

Priča se ovih dana kako se Rektor već silno angažirao i za svoj izbor za akademika.

Bit će to zapravo sjajna mogućnost da doznamo koliko u HAZU imamo istinskih akademika, dakle onih koji su to postali zbog svog rada i rezultata koji su postigli (takvi sigurno ne žele da im je kolega u Akademiji netko takav kao Boras) i onih koji su slični Borasu.

Ne treba podcijeniti veze kojima sadašnji rektor ne samo da je ponizio i Ministarstvo znanosti odbivši odgovoriti na njihov upit. To isto je učinio i Rektorski zbor. Naime već su ta ministarstva u nekoliko vlada konstatirali kako je prekršen pravilnik Rektorskog zbora. A današnja ministrica kao naša kolegica matematičarka mi zna i odgovoriti na moje upite. Tako mi je u veljači ove godine napisala:

„Ali mi i dalje želimo riješiti slučaj pa ćemo ponoviti zahtjeve i prema Sveučilištu, Filozofskom fakultetu i prema Rektorskom zboru. Naše je jedino oruđe pismo. Nažalost, takav je zakon. Ali doći će i tamo netko razuman ili će se promijeniti zakon ili će nam Ustavni sud dati tumačenje... Žao mi je zbog toga.“

Naglasak je na riječi „ponoviti“. I Fakultet na kome je tada bio Boras, ni Sveučilište na kome je on rektor, ni Rektorski zbor gdje je član ne misle da je Vlada u RH nešto bitno da bi im oni trebali odgovoriti kada je Boras upleten u kršenje pravilnika, pa Ministrici ostaje samo nada da će se pojaviti „netko razuman“. A i Vlada se ne usudi natjerati Rektora da odgovori Ministarstvu jer je sve bilo upereno i prema itekako važnom članu HDZ-a dr. sc. Miroslavu Tuđmanu koji je bio mentor Borasu, a postoji i Tuđmanovo pismo u kojemu daje niz primjera kako su na Borasovom zavodu na FF-u koristili neistine protiv njega.

Meni je, kada su već uspjeli od mene napraviti (po Scopusu) ruskog znanstvenika, to zabavno, pa navijam za Borasa. Mislim da je to u redu s obzirom da sam itekako pomogao da i Ivo Drobilica ne postane akademik. Pitam se danas kakve koristi od toga? 

Međutim, ne zavidim Ti na tome izboru s obzirom da je Boras od onog podrugljivog komentara na njegovoj obrani doktorata (Pet minuta sramote, a onda si doktor znanosti cijeli život.) uspio postići sve ovo o čemu Ti pišem.

Zato, drži se i oprosti mi što navijam za nasljednika Ive Drobilice.

Pozz

Joško“

Dakle, vidjet ćete po tome tko bude biran u Akademiju  idu li stvari u Akademiji na bolje ili ne.

Nego, o vama, kao akademiku, čitamo i čujemo samo u svezi domoljubne literature i intervjua. A što je s matematikom?

Već sam spomenuo da imam puno znanstvenih radova. Zapravo više ih je od 1200. Prije nekoliko godina je bila u Trogiru i međunarodna konferencija povodom 1000 mojih radova. Toliko nema nijedan znanstvenik u RH. Broj suradnika iz cijelog svijeta mi je veći od 230. Broj doktora koji su izašli iz moje škole u RH je oko 40, a još 20-ak u drugim zemljama. Niz monografija su tiskale više izdavačkih kuća u svijetu a u Elementu (Zagreb) imam i seriju monografija iz nejednakosti. Uskoro izlazi br. 16, a u tisku je i br. 17 u toj seriji. Posebno značajni su znanstveni časopisi koje također tiska Element. Ove godine su dva iz nejednakosti postala Q1 časopisi, što znači da su među najboljim matematičkim časopisima u svijetu, a i treći je uvršten u časopise koje imaju impacrt faktor. A u HRZZ-u su za te časopise tvrdili da nisu dobri iako su po Scopusu i tada ta tri moja časopisa bili među 5 najboljih znanstvenih časopisa u RH (ima ih više od 150). Šokantno je u svemu tome koliko je značajna uloga kolega iz HAZU u takvom sramotnom ponašanju. Naravno, svi su oni nagrađeni pozicijama savjetnika Predsjednika Vlade, Glavnog tajnika HAZU, predsjednika i člana upravnog odbora HRZZ-a. Meni je ostalo samo zadovoljstvo da me kolege iz svijeta nazivaju „kraljem nejednakosti“ i tu oblast matematike mojim kraljevsatvom.

Kako to da se „svima“ prijeti ovim ili onim kaznama (klevete, uvrede i sl.), a još nismo čuli ni čitali da se nešto takvoga zaprijetilo i nekom akademiku, osim vas?

Naravno kazne su očite ali ne i izravne. Zbog toga sam i odbio biti profesor emeritus na Zagrebačkom sveučilištu i zbog uloge današnjeg rektora u svemu tome, ali i zbog činjenice da ni mnogim koji ga biraju ništa ne znači da se radi o lošem znanstveniku koji je doktorirao u 48 godini života. Trebalo mu je 15 godina za doktorat, a potom je munjevito u narednih 15 protrčao kroz sva zvanja, postao dekan i rektor. Vjerovali ili ne. Bit će nova sramota HAZU ako u tom munjevitom nizu doda i Akademiju. Nisam htio da se na mojim radovima poslije umirovljena uopće pojavljuje ime sveučilišta na čijem je čelu rektor koji je po meni sramota tog sveučilišta. Pokušao sam preći na neko drugo hrvatsko sveučilište, ali nikome uopće nisam bio zanimljiv. Valjda im trebaju takvi kakav je Boras. Interes je pokazalo svuučilište RUDN iz Moskve, pa se danas po Scopusu vodim kao ruski znanstvenik, i praktično svi moji radovi, iako je oko 1100 napisano dok sam bio član Zagrebačkog sveučilišta, vode kao radovi tog ruskog sveučilišta. Nisam htio na radovima potpisivati ni HAZU, pa otud i moje pismo akademiku Dujelli:

„Poštovani i dragi kolega Dujella,

U svezi s pitanjem da svoje radove potpisujem s HAZU, kada već ne potpisujem Zagrebačko sveučilište niti želim biti profesor emeritus na tom sveučilištu, pa sam eto po Scopusu postao ruski znanstvenik i svi moji radovi tamo (678) se vode na moskovsko sveučilište RUDN moram Ti odgovoriti negativno.

Naime, na sveučilištu ne želim biti zbog sadašnjeg rektora koji je za mene nevjerojatan primjer nemoralnog čovjeka. To sam mogao vidjeti po njegovoj ulozi oko izbacivanja moje kćerke sa Filozofskog fakulteta, ali o tome sam već često pisao pa ne bih trebao ponavljati. Zapravo se priča i o njegovoj kandidaturi za člana HAZU-a, pa će biti prigode još o tome.

O uloga HAZU u napadu na mene, moje suradnike, projekt, časopise itd. sam također često pisao. Nadam se da će uskoro biti tiskana i moja knjiga 

REVIZIONIST U HAZU / JE LI POLITIČARIMA KRIVA MATEMATIKA?

koja je posvećena mojim časopisima od kojih dva nisu dobri hrvatskim političarima (tu ubrajam i ove koji vode HAZU, Ministarstvo znanosti, HRZZ).

Što se tiče HAZU, pa o takvoj ulozi Akademije sam već napisao knjigu:

PIŠEM PISMA ODGOVORA NEMA! 2. / JE LI AKADEMIJI VAŽNA ZNANOST, Zagreb, 2017. str. 212.

Uostalom vidio si i jučer na sastanku našeg razreda da sam smatrao da mi u Razredu ne trebaju čestitati za informaciju kako su dva časopisa koja sam ja osnovao postala Q1 časopisi. Naime i Razred se uključio u nemoralnu politiku prethodne uprave HAZU, koja nikada nije ni odgovorila na pismo Predsjedniku HAZU koje mu je uputio Predsjednik Odbora za ljudska prava HAZU-a akademik Davorin Rudolf u kome je tražio zaštitu mojih ljudskih prava spominjući napade i na časopise, člana obitelji itd. 

Još jednom Tebi zahvaljujem što si učinio ono što je dužnost svakog tajnika, tj. tražio si potporu od našeg Razreda za to pismo. Znamo da je Razred odlučio da časopisi, projekt iz matematike, pa i ja nisu nešto o čemu bi se Razred trebao izjasniti. 

Zato je bilo normalno što sam tražio da mi se ne čestita ni za činjenicu što su DVA moja časopisa postali Q1, jer matematički časopisi nisu stvar Razreda za Matematiku, fiziku i kemiju, zar ne?

Istina, na jednoj od prethodnih sjednica je rečeno kako je to bila pogrješka. Međutim, ja to ne mislim. Članovi razreda su tada očekivali da će budući predsjednik Akademije biti tadašnje Glavni tajnik HAZU, pa je njihovo mišljenje da matematički časopisi nisu u nadležnosti Razreda za Matematiku, Fiziku i Kemiju bili duboko promišljeni.

Uostalom znaš i sam kakvim si neugodnostima bio izložen zbog toga što si mislio da matematički časopisi jesu stvar tog Razreda pa si Pismo akademika Rudolfa stavio na dnevni red.

Naravno, poznato Ti je da nije mnogo drugačiji stav u Akademiji općenito, i ja se iskreno nadam da će takva Akademija uskoro izabrati i Borasa za svoga redovitog člana.

Prihvatiti potpisivanje pod mojim radovima HAZU bilo bi nemoralno kada već iz sličnih razloga ne potpisujem ni Sveučilište, kada sam odbio biti u redakciji časopisa koje izdaje Sveučilište i kada ne želim da na mojim radovima bilo koji suradnik potpisuje Sveučilište.

Naravno, jasno mi je da je Tvoje pitanje motivirano Tvojim osjećajem da meni nije pravo što sam sada ruski znanstvenik. Ja sam istina pokušao još dok nisam bio u mirovini da promjenim sveučilište (tako bih i dalje bio hrvatski znanstvenik. Međutim, na takav zahtjev nije bilo nikakvog odgovora. Zašto bi mi onda bio problem što sam ruski, a ne hrvatski znanstvenik, kada tako odgovara svima koji su zaduženi da brinu o hrvatskoj znanosti. 

Srdačan pozdrav,

Tvoj,

Joško“

Mogu li predsjednički izbori nešto promijeniti u hrvatskoj politici?

Samo ako na vlast dođe hrvatska opcija umjesto sadašnje srpsko-hrvatske koalicije, tj. ako u RH odlučuju i oni koji ne sprovode Memorandum SANU 2.

U zadnje vrijeme relativno mnogi odlaze iz Hrvatske „trbuhom za kruhom“, ali ne i političari, a još manje akademici. Zašto?

Kao što sam rekao ja nisam otišao, ali sam na veliko zadovoljstvo sadašnje srpsko-hrvatske vlasti postao ruski znanstvenik! – istaknuo  je akademik Pečarić.

Razgovarao:

Mladen Pavković