Zajedno s bratom blizancem, Željkom, došao je iz Kanade te se priključio Specijalnoj postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske – Bojni Frankopan. Nakon što mu je brat Željko na kupreškom bojištu teško ranjen i sam je u jednom od srpskih napada teško stradao… 

Uskoro nakon što ga je pogodio pancirni metak u desnu nogu te mu prepolovio bedrenu kost našao se u zarobljeništvu. Prvo je zatvoren u Kupresu, a zatim ga prebacuju u logor “Stara bolnica” kraj Knina nakon čega je završio u logoru u Staroj Gradišci. Put od Knina do Gradiške pamtiti će do kraja života: 

“Vozila nas je vojna policija iz Drvara u dva transportera, bilo je užasno vruće, svi su morali klečati (…) U vožnji od Knina, u transporteru su nas sve nemilo tukli tako da je jedan momak (mislim da se zvao Ante Stanić) umro na meni od batina. Kad smo prolazili kroz sva ta srpska sela, zaustavljali su transporter u nekim mjestima i lokalni ljudi su nas batinjali.”

Nakon “prijema” i liječničkog pregleda prevezen je u vojnu bolnicu u Banja Luku gdje su ga teško ranjenog dva mjeseca tukli svaki dan. 

“Imali su električnu bušilicu i probušili mi koljeno s jedne i s druge strane”, prisjetio se jednom prilikom Davor Glasnović. Nakon toga zatvoren je u logor “Manjača”, a potom i u zatvor u Banja Luci. Nakon 15 teških mjeseci zarobljeništva razmijenjen je kod sela Dragalić.

“Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko iz naših institucija nije razgovarao sa mnom. Nakon što sam izišao na razmjeni, nitko me nije drebrifirao. Nije ih zanimalo niti gdje sam bio, što sam sve vidio, tko me je mučio, tko je naređivao… Ništa!”, stoji u Davorovom svjedočanstvu u knjizi “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992.” autora Vlade Radošića.